Roštiljat ćemo se i ovoga ljeta. Britanski Meteorological Office izračunao je s 50 posto, a američka Nacionalna agencija za ocean i atmosferu sa 75 posto vjerojatnosti da će 2020. biti najtoplija godina otkada je mjerenja, toplija od rekordne 2016. Oba izvora s 99,9-postotnom sigurnošću tvrde da će u svakom slučaju ova biti jedna od pet najtoplijih godina. Nenormalno vrijeme postaje norma.

Snježna kraljica na zagrebačkom Sljemenu zbog toga se održava zahvaljujući umjetnom snijegu, a nekoliko prvih pahuljica u Zagrebu palo je tek trećeg dana proljeća, ono jutro nakon potresa. Snijega je nešto malo bilo samo u Gorskom kotaru. Od Antarktika do Grenlanda u siječnju su rušeni toplinski rekordi, što je iznenadilo mnoge stručnjake jer ovo nije godina El Niña, globalnog atmosferskog fenomena koji nastaje zbog fluktuacije pravaca vjetrova i temperature vode u tropskom dijelu Tihog oceana, a njegovi se učinci najviše osjećaju u vrijeme Božića. Umjesto bjeline, satelitske snimke sjeverne hemisfere pokazale su zelene i smeđe krpe. Glavni gradovi Norveške, Švedske i Finske bili su gotovo bez snijega cijele protekle zime. Ožujak je u Ukrajini bio topliji za šest, u Rusiji za osam stupnjeva Celzijevih, a u prvom tromjesečju Europa je bila toplija za skoro tri stupnja. Istraživačka baza na Antarktiku u veljači je prvi put zabilježila temperaturu višu od 20 stupnjeva. Los Angeles se u travnju grijao na 34 stupnja, a zapadna Australija doživjela rekordne vrućine...

Sve se to događa u doba korone, unatoč tome što je virus očistio nebo i doveo do 'neviđenog pada' količine štetnih plinova od osam posto jer je svijet kolektivno 'ostao doma'.

U Kini, trenutno najvećem krivcu za zagađenje atmosfere, staklenički plinovi su od početka veljače do sredine ožujka doista smanjeni za 18 posto, a globalno smanjenje potražnje za energijom uslijed korone jednako je ukupnoj godišnjoj potražnji u Indiji, trećem najvećem gutaču energije na svijetu. Prvo Kina, zatim Italija, pa Njemačka i deseci drugih zemalja bilježe privremeni pad ugljičnog i dušičnog dioksida za 40 posto, smanjujući rizik od astme, srčanih udara i plućnih bolesti. Što nije loše s obzirom na to da, prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, devet od deset ljudi u svijetu udiše zagađeni zrak, zbog čega ih od posljedica umire sedam milijuna godišnje.

Ali virus nije učinio ništa da klimu doista ohladi. Portal Carbon Brief, posvećen klimatskim promjenama, doduše kaže da snižavanje emisije za osam posto odgovara ekvivalentu godišnjeg smanjenja potrebnog za ograničenje globalnog zagrijavanja na manje od 1,5 stupnjeva Celzijevih, koliko je utvrđeno Pariškim sporazumom iz 2015. Pandemija je međutim jednokratan događaj, pa bi trebalo deset godišnjih pandemija za dostizanje tog cilja, što je naravno besmislica.

Uz strašnu cijenu od dosadašnjih 3,5 milijuna zaraženih, 250.000 mrtvih i ekonomsku traumu s milijunima nezaposlenih, korona je donijela barem nešto dobroga: pogled u svijet kakav bi mogao izgledati s malo manje fosilnih goriva. I da, zdraviji (koliko to god ironično zvuči), čišći i malo manje vruć svijet ne ovisi o virusu, nego o budućim odlukama političkih elita. Kriza bi mogla ukazati na potrebu samoodrživog transporta i prelaska na obnovljive izvore energije kroz poticaje, poreznu politiku, dizanje cijena krutih goriva i slično, ali i na potrebu za većim osloncem na znanost, kaže klimatolog s Oxforda Karsten Haustein.

U ovih stotinu i nešto dana haračenja Covida-19 tako se ubrzano mijenja način na koji razmišljamo o tome kako oblikovati 'novu stvarnost'. Odmor za prirodu u doba korone manje je važan od onoga što dolazi, kažu stručnjaci. Dok javnost 'ostaje doma', o tome što slijedi nakon povratka u 'novu normalu' već se odlučuje u velikim uredima na zatvorenim sastancima.

'Ovo je velika politička bitka', izjavljuje Laurence Tubiana, predsjednik Europske zaklade za klimu i arhitekt Pariškog sporazuma, a u tu bitku uključili su se i vodeći znanstvenici, potpisavši zajednički otvoreni apel vladama da se ne vraćaju na stari kolosijek.

'Ne bude li političkog pritiska na vlade, svijet će se doista vratiti na staro', piše Jonathan Watts u The Guardianu, primjećujući to da se nada o ubrzanom prijelazu u čišći svijet već sudara s politikom. Podsjećajući na knjigu 'Doktrina šoka', izdanu i u nas, u kojoj kanadska autorica i aktivistica Naomi Klein piše o tome kako moćna globalna elita koristi katastrofe za preobrazbu svijeta sukladno vlastitim idejama, Watts navodi primjere koji već idu u tom smjeru, naročito u Sjedinjenim Državama: vlasnici naftnih kompanija kod Donalda Trumpa naveliko lobiraju za spas najmoćnije industrije, Bijela kuća povukla je standarde ekonomičnosti potrošnje goriva u autoindustriji, Agencija za zaštitu okoliša zaustavila je provođenje mjera zaštite, tri savezne države kažnjavaju prosvjednike protiv fosilnih goriva...

Za sljedeću godinu odgođena je UN-ova 26. Konferencija o klimatskim promjenama (COP26), zakazana u Glasgowu od 9. do 20. studenog pod predsjedanjem Ujedinjenog Kraljevstva. Pokazalo se da se važne odluke mogu donositi i na političkim online sastancima, da u SAD-u teče predsjednička kampanja, a u nas stižu parlamentarni izbori, no problemi s klimom, kao i do sada, mogu biti stavljeni na čekanje.

A kakve mogu biti posljedice doktrine šoka, pokazale su godine nakon ekonomske krize 2008. – klima je divljala, jaz između bogatih i siromašnih rastao – pa krenemo li istim putem oporavka kao prije dvanaest godina, klimatolozi upozoravaju na to da ćemo uslijed tako uvjetovanog rasta ekonomije brzo osjetiti nagli skok emisije štetnih plinova. U tom slučaju naši će se potomci sutra još više roštiljati nego mi danas.