Godina je 2022. Prenapučenost, zagađenje i popratni učinci globalnog zatopljenja uzrokuju ozbiljne nestašice hrane, vode i stambenog prostora. U New Yorku s 40 milijuna žitelja samo gradska elita živi u stanovima s dovoljno hrane i vode, a ostali su robovi.

Moćna tvrtka Soylent Industries (naziv je kombinacija 'soje' i 'leće') kontrolira opskrbu hranom polovine svijeta. Proizvodi neku vrstu umjetnih energetskih pločica od soje i leće, a kao novi hit reklamira Soylent Green, mnogo ukusnije i hranjivije, proizvedene od oceanskih planktona. Kako je više gladnih usta nego pločica, iscrpljene mase stalno štrajkaju, a policija ih brutalno miče s ulica, trpa u kontejnere i odvozi u nepoznato. Kamo? Saznaje to njujorški detektiv otkrivši da Soylent Industries eutanazira pobunjeno roblje, reciklira leševe i koristi recikliranu sirovinu kao proteine u zamjenu za planktone jer njih više nema u opustjelim oceanima. Soylent Green su dakle ljudi... To je kratak sadržaj ekodistopijskog trilera 'Soylent Green' iz 1973. redatelja Richarda Fleischera s Charltonom Hestonom u ulozi detektiva Freda Thorna, rađen prema ideji ZF romana iz 1966. 'Mjesta! Mjesta!' Harryja Harrisona.

Punih 46 godina od premijere filma mučna slika svijeta Richarda Fleischera u skorijoj budućnosti mogla bi biti još mučnija, pa je nastavak ove priče namijenjen čitateljima dobrog želuca.

Naime na nedavnom Gastro Summitu u Stockholmu, ove godine posvećenom budućnosti hrane, znanstvenik koji se bavi istraživanjem ljudskog ponašanja, profesor na Ekonomskom fakultetu u Stockholmu, Magnus Söderlund postavio je kontroverzno pitanje: 'Možete li zamisliti to da jedete ljudsko meso?' I pojasnio: rast globalne temperature može dramatično ugroziti proizvodnju hrane i primorati ljude da posegnu za alternativnim načinima prehrane, koja može uključiti kukce, crve, kućne ljubimce i ljudsko meso. Na njegovo pitanje nakon predavanja bi li doista mogli kušati te vrste mesa osam posto prisutnih odgovorilo je - potvrdno.

Nije to prvi put da znanstvenici razglabaju o kanibalističkoj ideji 'alternativne hrane'. Prošle godine američki evolucijski biolog Richard Dawkins proturio je u javnost pitanje može li se meso laboratorijski uzgajati iz ljudskih stanica!

Za Dawkinsa i Söderlunda kanibalizam bi moglo biti rješenje u doba klimatskih katastrofa poput poplava, suša i ekstremnih vrućina, zbog čega će proizvodnja hrane biti sve upitnija, pa postoji opasnost da će za nepuno desetljeće svaka osoba u svijetu imati godišnje na raspolaganju 28.000 kalorija manje.

Doduše Söderlund tek ispituje teren. Postupno se navikavajući na okus vlastitog mesa, rekao je na izlaganju svoje ideje na Gastro Summitu, ljudi bi mogli doživljavati kanibalizam manjim tabuom. On nije nutricionist, niti istražuje ekonomsku stranu globalne opskrbe hranom, nego tvrdi da ga kao biheviorista zanimaju psihološke reakcije ljudi na tako skarednu ideju kao što je konzumiranje vlastite vrste.

I Dawkins svoj prijedlog naziva 'zanimljivom temom za testiranje', a koja bi mogla pokazati može li taj etički i moralni 'fuj' faktor primorati čovjeka na to da čini nešto što doista jest normalno i moralno, kao što je smanjenje stakleničkih plinova.

Na reakcije nije trebalo dugo čekati. U švedskim medijima razvila se o tome žučna rasprava koja je iznjedrila i novi termin mannisko-kotts branschen – industrija ljudskog mesa.

Takve sulude ideje vode nas u barbarizam, bile su prve reakcije na društvenim mrežama. 'To je odvratno, profesore Söderlund. Sramite se!' tvita jedan Šveđanin. Drugi ga naziva 'potrošačkom sotonom', a treći pita nije li jednostavnije rješenje postati vegetarijanac.

'Uzbuna zbog klimatskih promjena poprima toliko jezive razmjere da izgleda kao satira, ali ona to nije', komentira prijedloge švedsko-američka spisateljica Celia Farber u listu The Epoch Times.

Direktorica neprofitne organizacije End Climate Silence (Prekinimo šutnju o klimi), Genevieve Guenther, za Business Insider kaže da je spominjanje kanibalizma kao mogućeg spasonosnog rješenja u borbi protiv krize hrane i globalnog populacijskog buma jednako loše kao negiranje klimatskih promjena uzrokovanih ljudskim čimbenikom, dodajući: 'Takve sulude ideje samo otežavaju promjenu svijeta na način koji nam je potreban.'

Uz to, kaže Guenther, imamo mnogo neposrednijih, manje grotesknih načina da osiguramo dovoljno hrane u budućnosti. Nedavno izvješće Međuvladinog odbora za klimatske promjene (IPCC) Ujedinjenih naroda otkriva da se u svijetu gubi i baca četvrtina proizvedene hrane, što znači da se boljom obradom zemljišta, manjim krčenjem šuma, boljom žetvom, pohranom, pakiranjem, transportom te racionalnijim konzumiranjem može riješiti velik dio problema i, dakako, ozbiljnim reduciranjem globalne emisije stakleničkih plinova.

Farber spočitava pak Söderlundu neozbiljnost, podsjećajući ga na to da kanibalizam nije tabu-tema samo zbog etičkih, nego i iz zdravstvenih razloga, navodeći slučaj ljudožderskih plemena u Papui Novoj Gvineji. Među njima je tek 2009. suzbijena epidemija smrtonosne bolesti zvane kuru, a koja napada mozak.

Pa ipak, ako ičemu služi Söderlundova i Dowkinsonova neukusna provokacija, kažu kritičari, onda je to šokiranje javnosti i poticanje da počne razmišljati o tome jesmo li doista toliko sebični da nismo sposobni živjeti u održivom svijetu i ima li generacija Z odgovor na krizu hrane.

Kanibalizam će i nadalje ostati tabu-tema, pa su i filmske energetske pločice Soylent Green nešto na čiji vam se spomen zasigurno diže želudac. Ne svima. Nadahnut knjigom i filmom, američki softverski inženjer Rob Rhinehart izmiješao je 35 kemijskih sastojaka, neophodnih za preživljavanje, i proizveo čudotvorni prah koji se poput Cedevite ili instant kave miješa s vodom i zamjena je uobičajenoj hrani. Među sastojcima nema planktona, mada oceani još nisu toliko zagađeni da ih se mora zamijeniti nečim drugim.