Kineska političko-ekonomska inicijativa, koja posljednjih tjedana obuhvaća Europu, imat će svoj vrhunac ovog tjedna u Bruxellesu i Dubrovniku. Prvo se u utorak 9. travnja u Belgiji delegacija koju predvodi kineski premijer Li Keqiang sastaje s najvišim predstavnicima Europske unije, da bi kraj tjedna kineski političari i poduzetnici dočekali u Dubrovniku, na poslovnom forumu zemalja istočne i središnje Europe i Kine. Spomenuti događaji samo su nastavak pokušaja jačanja političko-ekonomskih veza između Europe i Kine kojima je prethodio nedavni posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga Italiji i Francuskoj.

Prilikom posjeta kineskog predsjednika potpisana je nekolicina ugovora koji jasno ukazuju na karakter željene suradnje između zapada Europe i istoka Azije. Kina je s Italijom potpisala sporazum o pristupanju Italije inicijativi Jedan pojas, jedan put, čiji je cilj svojevrsna obnova legendarnog Puta svile koji je spajao Europu i Aziju, dok je u Francuskoj objavljena kineska narudžba od čak 300 aviona proizvođača Airbusa, vrijedna nekoliko desetaka milijardi eura.

Mada se na spomenute sporazume može gledati kao na isključivo ekonomske ugovore koji će donijeti jačanje gospodarske suradnje između ekonomskih velesila, iz Bruxellesa uglavnom dopire suzdržanost oko čvršćeg zagrljaja s Kinom. Nominalno, riječ je o drugoj ekonomiji svijeta (odnosno trećoj, promotri li se EU kao jedinstvena gospodarska zona) ispred koje se nalaze jedino Sjedinjene Američke Države.

Prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda, kineski bruto domaći proizvod lani je dosegnuo oko 13,5, a američki 20,5 bilijuna dolara iako, kad se uzmu u obzir i razine cijena, istočnoazijski div već je gospodarski jači od SAD-a. Iza Kine dolaze Japan s pet bilijuna i Njemačka s oko četiri bilijuna, dok je EU ukupno imao BDP od 18,8 bilijuna dolara.

Impresivan status posljedica je više od četiri desetljeća neprekinutog kineskog rasta, posebno snažnog devedesetih godina prošlog i nultih godina ovog stoljeća. U posljednjih nekoliko godina taj rast je primjetno usporio s razina od oko 10 i više posto na razine manje od sedam posto godišnje. Lani je kineski BDP ojačao 6,6 posto, što je najniža razina još od 1990. godine, no takva brojka ne treba zavaravati. Mada je u relativnim iznosima rast manji, u apsolutnima je on i dalje vrlo impresivan.

Usporavanje rasta posljedica je nekoliko faktora. Kina je svoje najviše stope ostvarivala dobrim dijelom zbog svoje izvozne orijentacije kao 'tvornica' koja je proizvodila robu za ostatak svijeta. No u proteklih nekoliko godina tamošnje vlasti se pokušavaju okrenuti jačanju domaće potražnje, što je donekle usporilo ekonomsku aktivnost. Nadalje, godine najsnažnijeg rasta praćene su i izdašnim financiranjem kineskih banaka pod kontrolom države koje su kreditirale tamošnje velike državne kompanije u njihovom osvajanju globalnog tržišta. Povišeni rizik zbog visoke razine odobrenih kredita natjerao je kineske vlasti i na djelomično zauzdavanje takve politike, što je također utjecalo na razinu gospodarskog rasta.

Uz sve to, kineskoj ekonomiji prijeti nesigurna budućnost u odnosima sa SAD-om, jednim od najvažnijih trgovinskih partnera. Američki predsjednik Donald Trump, nezadovoljan trgovinskim nesrazmjerom između dvije ekonomske sile, predvodio je uvođenje niza carina, što je opteretilo međusobne trgovinske odnose. Iako se pregovori koji bi trebali donijeti rješenje problema vode već neko vrijeme, zasad se ne nazire nikakav napredak.

Na granici ekonomije i politike nalazi se već spomenuta inicijativa Jedan pojas, jedan put, u sklopu koje Kina provodi niz infrastrukturnih projekata diljem Europe, Azije i Afrike. Zahvaljujući povoljnim uvjetima financiranja koje odobravaju kineske banke, velike kineske državne kompanije u pregovorima s drugim državama uspijevaju dogovoriti provedbu velikih projekata – od izgradnji cesta, aerodroma, željeznice do luka i drugih vrijednih infrastrukturnih objekata. Od 2013., kad je zaživio, do danas program je bio predmetom brojnih kritika jer neki vide da Kina na taj način, stavljanjem drugih država u dužnički odnos, jača svoju političku polugu u ovom dijelu svijeta.

Inicijativa nije jedini način na koji Kina posljednjih godina pokušava pojačati svoj vanjskopolitički otisak. Među često kritiziranim potezima nalaze se i jačanje kineske vojne prisutnosti u regiji Južnog kineskog mora, jačanje prodaje oružja bliskoistočnim državama, kao i podrška upitnim režimima poput onoga u Venezueli. Jačanje kineskog utjecaja u globalnoj geopolitici zasad je dovoljno suptilno da bi se protivljenje velikih političkih sila, poput EU-a i SAD-a, zasad svodilo samo na povremeno negodovanje.

Za razliku od iznimnog ekonomskog uspjeha, unutrašnja politika gotovo je nepromijenjena. Otkad se na njenom čelu nalazi predsjednik Xi Jinping, Komunistička partija Kine je kao jednu od svojih glavnih programskih točaka izdvojila borbu protiv korupcije na nižim razinama vlasti. Uz tek nekoliko prominentnih slučajeva o kojima se izvještavalo u medijima, teško je točnije utvrditi koliko je ta borba uspješna.

Demografska politika tzv. jednog djeteta uvedena još krajem sedamdesetih kako bi se kontrolirali tadašnji snažan rast stanovništva i prijetnja siromaštvom konačno je napuštena prije nekoliko godina, no ostaje upitno koje će dugotrajnije posljedice ona imati na tamošnje društvo.

Među puno ozbiljnijim pitanjima kineske domaće politike nalazi se i pitanje građanskih sloboda. Cenzura je u javnom životu i dalje poprilično prisutna. Kineski građani nemaju slobodan pristup nekim od najpopularnijih svjetskih internetskih stranica poput Googlea, Facebooka, Twittera ili Instagrama. Država nadzire sadržaj stranica kojima građani imaju pristup i njihovu komunikaciju na internetu.

Još ozbiljniji problem je tretman ujgurske muslimanske manjine koja živi na sjeverozapadu Kine, u području središnje Azije. Posljednjih godina deseci tisuća Ujgura završili su protiv svoje volje u logorima koje kineske vlasti prozivaju 'kampovima za reedukaciju'. Uz to, Kina je počela provoditi vrlo kontroverzan program tzv. socijalnih bodova koji se svodi na vrlo aktivno praćenje života svih građana kojima se onda, ovisno o njihovom ponašanju, dozvoljavaju ili zabranjuju pojedine aktivnosti. Poštuje li neki građanin pravila i ponaša li se uzorno, moguće je da u banci dobije kredit s nižim kamatnim stopama, dok s druge strane oni koji čine prekršaje možda ne smiju kupiti kartu za vlak ili autobus.

Sve u svemu, Kina je u posljednja tri do četiri desetljeća prošla impresivan ekonomski put kojim, očito je iz najavljenih sastanaka i foruma, želi nastaviti kročiti, no pitanje je koliko se dugo njeno ponašanje u drugim sferama može opravdavati željom za rastom bogatstva.

Što se tiče gospodarskih odnosa Hrvatske i Kine, brojke su s jedne strane ohrabrujuće, a s druge nisu. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, vrijednost robne razmjene raste iz godine u godinu još od 2014. Tada je hrvatski izvoz u Kinu vrijedio pedesetak milijuna eura, da bi lani premašio 130 milijuna. No snažno raste i kineski uvoz u Hrvatsku - s 440 na više od 800 milijuna eura u istom razdoblju, zbog čega je u konačnici porastao i trgovinski deficit, i to s 388 milijuna eura u 2014. na gotovo 670 milijuna lani.

Slična situacija je i u turizmu. Iako lanjske brojke pokazuju gotovo 50-postotni skok u broju turista iz Kine u odnosu na prethodnu godinu, pa se ta brojka približava razini od pola milijuna gostiju godišnje, kineski, kao i ostali gosti iz istočne Azije, kod nas ostaju vrlo kratko. Poput turista iz Japana ili Južne Koreje, oni u prosjeku ostvaruju tek 1,5 noćenja po dolasku.

Potpisivanje raznih ugovora i domaćinstvo sastanka tako Hrvatskoj mogu donijeti pokoji promidžbeni poen, ali za ostvarivanje nekog ozbiljnijeg napretka u odnosima i suradnji bit će potrebno puno više volje i zalaganja. S kineske strane zasigurno ne nedostaje kapaciteta i želje za takve poteze, kako prema Hrvatskoj tako i prema ostatku Europe i svijeta, no pitanje je u kojoj se mjeri i na koji način takvi kapaciteti mogu iskoristiti i što bi u konačnici mogli donijeti.