Kineski predsjednik Xi Jinping stigao je u četvrtak u službeni posjet Italiji, tijekom kojeg bi dvije zemlje trebale potpisati sporazum o uključivanju Italije u kineski infrastrukturni projekt poznat pod nazivom Jedan pojas, jedan put. Italija time postaje prva iz poznate grupe najrazvijenijih zemalja G-7 i dosad najjača ekonomija (ne računajući Kinu) koja će se priključiti kontroverznoj kineskoj inicijativi.

Sam projekt predstavljen je krajem 2013. godine kao ideja kineskog predsjednika o svojevrsnom oživljavanju legendarnog Puta svile – trgovačke poveznice Europe i istočne Azije. S jakom kineskom podrškom, proklamirani cilj projekta je razvijanje prometne infrastrukture kopnenog i morskog pravca koji spaja Europu s Azijom, no u međuvremenu se on proširio i na regije koje ne leže izravno na tom putu.

Većina dosad potpisanih i izvedenih projekata tako je obuhvaćala razne države Azije i Afrike, a projekti u Europi bili su malobrojni dijelom i zbog strogih pravila Europske unije koja diktiraju obaveznu provedbu javnih natječaja, dok Kina preferira izravne pregovore i takvo sklapanje ugovora. Glavni mamac u pregovorima obično je vrlo povoljno financiranje koje osigurava Kina. Najčešće spominjana vrijednost cijele inicijative jest bilijun dolara, no neke procjene idu tako daleko da se spominju iznosi od četiri ili čak osam bilijuna dolara. Prema dosadašnjim naznakama, Kina je spremna (su)financirati projekte dok god joj to bude u interesu.

Najava potpisivanja sporazuma između Italije i Kine izazvala je glasne kritike zapadne Europe, ali i Sjedinjenih Američkih Država, koje na taj potez gledaju kao na potencijalno jačanje kineskog utjecaja u Europi. Inicijativa, odnosno kineska ulaganja u državama Afrike i Azije, ali i Europe, posljednjih petnaestak godina rijetko su kad prolazila bez primjedbi.

Među glavnim prigovorima redovito je bila činjenica da su se projekti većinom realizirali nakon izravnih pregovora, što je budilo sumnje u nezakonite isplate vlastodršcima, kao i to da provedba tih velikih projekata uglavnom nije doprinosila jačanju domaćinskih ekonomija jer su ih većinom obavljale kineske kompanije s kineskom radnom snagom. Nadalje, brojnost tih projekata u pojedinim zemljama dovela je neke od njih u vrlo nezavidnu situaciju s visokim dugovanjima Kini, a kako se nerijetko nije do kraja propitkivala ni profitabilnost, nemogućnost vraćanja dugova u nekim slučajevima je značila i kinesko preuzimanje kontrole nad određenom infrastrukturom.

U svemu tome zapadni kritičari vide put kojim Kina jača svoj utjecaj u Africi i Aziji, a potpisivanjem sporazuma s Italijom dobiva dosad najbolju polugu za jačanje utjecaja i u Europi i Europskoj uniji. S talijanske strane na kritike odgovaraju da se radi o neobvezujućem sporazumu i da još ne postoje nikakvi konkretni dogovori ili ugovori.

Talijanski premijer Giuseppe Conte ustvrdio je da je interes za inicijativu 'legitiman i opravdan', gledano iz perspektive talijanskih nacionalnih interesa. Državni tajnik za trgovinu i investicije Michele Geraci za BBC izjavio je da sporazum vidi kao 'mogućnost da naše kompanije iskoriste rastući kineski utjecaj u svijetu'. Dodao je i da mu se čini da se 'među europskim partnerima Italiju zaobilazi'.

Talijanskom gospodarstvu svakako bi dobro došao poticaj. Dugo vremena njegov je rast bio nestabilan, zbog čega ozbiljne posljedice ima i tamošnji bankovni sustav koji muče visoki iznosi nepovratnih kredita. Situacija je krajem prošle godine dodatno pogoršana te je ekonomija zašla u recesiju, odnosno u dva uzastopna tromjesečja zabilježen je pad gospodarske aktivnosti. BBC ističe i da je lanjsko rušenje mosta u Genovi, kad je poginulo više od dvadeset ljudi, u prvi plan stavilo katastrofalno stanje talijanske prometne infrastrukture.

Premijer Conte je kao potencijalne gradove koji bi mogli profitirati od sklapanja sporazuma spomenuo upravo Genovu kao stoljećima poznatu talijansku luku te Trst. Te bi luke mogle 'iskoristiti prednost svoje geografske lokacije i biti prirodni terminali novog Puta svile', kazao je Conte. No ispod ceremonijalnog blještavila situacija je daleko od idile. U vrhu talijanske politike već dulje vrijeme traju trzavice između dviju političkih strana koje dogovorno obnašaju vlast – desničarske Lige i pokreta Pet zvijezda.

Matteo Salvini, zamjenik premijera i ministar unutarnjih poslova, a ujedno čelni čovjek Lige, upozorio je da ne želi vidjeti strane kompanije kako 'koloniziraju' Italiju. 'Prije nego što dozvolimo nekome da investira u luke Trsta ili Genove, promislio bih o tome ne jednom, nego stotinu puta', kazao je Salvini.

Europa zasad poprilično suzdržano gleda na talijansko potpisivanje sporazuma iako se mogu čuti upozorenja na pojačan oprez. Pitanje je hoće li se ikakvi projekti uopće realizirati i kada će to biti, a u tome se onda krije i odgovor može li novostvorena suradnja imati utjecaja i na Hrvatsku. S jedne strane, jačanje talijanskih luka kao ulaznih lokacija za kinesku robu predstavlja konkurentsku prijetnju hrvatskim lukama. S druge strane, Italija je najjači vanjskotrgovinski partner Hrvatske i svako jačanje talijanskog gospodarstva predstavlja novi potencijal i za domaće poduzetnike i izvoznike.

Ako ništa drugo, novi talijansko-kineski sporazum je medijski i politički poen za Kinu, čija je ekonomska veza s Italijom u posljednja dva do tri desetljeća najjače funkcionirala kroz ne tako popularnu, ali vrlo čvrstu poveznicu kroz koju tvrtke u kineskom vlasništvu s kineskom radnom snagom u Italiji proizvode luksuznu brendiranu robu koja se onda izvozi i odlično prodaje u Kini.

Za razliku od vremena Marka Pola, Talijani ovog puta nisu morali putovati daleko u Aziju da bi im stigli pokloni s istoka, nego im ih donosi kineski predsjednik osobno. Koliko god legenda o tome da je sam Polo donio tjesteninu iz Kine u Italiju bila tek plodom mašte, ne treba smetnuti s uma to da je upravo tjestenina postala sinonim za talijansku kuhinju i jedna je od globalno najpoznatijih talijanskih industrija.

Povodeći se tim primjerom, u kojem se iz neprovjerene priče razvila jedna od najjačih talijanskih gospodarskih grana, na novi talijansko-kineski sporazum nije potrebno gledati kao na ceremonijalno potpisivanje nekoliko papira dobre volje, već i kao na vrlo značajan potencijal za budućnost.