Početkom ove godine navršila se okrugla 20. obljetnica postojanja eura, zajedničke valute Europske unije, a kako se u posljednje vrijeme kod nas ponovo aktualizirala rasprava o zamjeni kune eurom, iskoristit ćemo priliku za mali pregled povijesti, i moguće budućnosti, valute koja je u tih 20 godina istovremeno postala simbol jedinstva i simbol podjele unutar EU-a. Euro je kao valuta uveden 1. siječnja 1999., kad su tečajevi tada postojećih nacionalnih novčanih jedinica fiksirani uz euro iako se gotovina pojedinih valuta nastavila koristiti još iduće tri godine.

Od početnih 11 država eurozona (popularni naziv za zajedničku regiju unutar EU-a koju čine članice što koriste jedinstvenu valutu) se do danas proširila na 19. Posljednja država u kojoj se počeo koristiti euro bila je Litva, u kojoj je zaživio 2015. godine. On se smatrao dodatnim korakom u integraciji tadašnje Ekonomske zajednice mada ideje o monetarnoj uniji Europe sežu puno dulje u prošlost. Konkretniji prvi koraci u stvaranju eura napravljeni su krajem osamdesetih, kad je prihvaćen plan o tri faze njegova uvođenja, od čega je prva sredinom 1990. omogućila potpuno slobodno kretanje kapitala, a treća je bila samo uvođenje valute prije 20 godina.

Opća ideja iza eura je imitiranje američkog dolara, valute koju koriste sve savezne države Sjedinjenih Američkih Država, od kojih svaka ima svoju vlast i zakone, ali postoji i središnja vlast u Washingtonu. Cilj je bio postepenim jačanjem integracije dosegnuti tu razinu, no nakon uvođenja eura taj je proces uglavnom zaustavljen jer su članice EU-a nespremne izgubiti još suverenosti u zamjenu za dodatno jačanje središnje vlasti Unije.

Ako se pogleda povijest eura, takav stav ne začuđuje. Inicijalno, euro je bio veliki uspjeh – trgovanje njemačkom markom, do 1999. jednom od najjačih valuta unutar EU-a, na deviznim tržištima odmah je zamrlo i zamijenio ju je euro. No u idućim godinama na površinu su isplivali brojni znakovi nezadovoljstva, a najveći krah euro je doživio nakon financijske krize koja je započela 2008. Nestabilnost financijskih sustava pojedinih članica eurozone (Irske, Italije, Španjolske, Portugala) uzdrmala je i zajedničku valutu, a posebnu ulogu u svemu tome imala je Grčka.

Država, čija je ekonomija predstavljala tek 2,5 posto bruto domaćeg proizvoda cijele eurozone, izazvala je krizu tijekom koje nije nedostajalo predviđanja da će zajednička valuta nestati u roku od nekoliko godina. Nevjerica je vjerojatno bila posljedica straha proizašlog iz globalne financijske krize koja je pokazala koliko su svjetske financije međusobno povezane i kako je nemoguće predvidjeti dalekosežne posljedice problema koji mogu svugdje nastati. Enorman vanjski dug koji je Grčka tijekom godina nakupila, i dijelom sakrivala, izgledao je kao rizični okidač koji bi mogao urušiti i banke koje su joj posuđivale novac, kao i s puno muke uvedenu i njegovanu zajedničku valutu.

Sedam godina nakon te najjače krize vidljivo je da se najgora predviđanja nisu ostvarila iako su kritike eura od tada bitno ojačale. Među najjačima je ona kako je poslužio samo velikim i snažnim ekonomijama – pogotovo Njemačkoj – dok su malene države bile primorane pratiti monetarnu politiku iz središnjice iako to počesto nije odgovaralo njihovom ekonomskom razvoju. Usred tih kritika ponovo je oživjela ideja o tzv. Europi u dvije ili više brzina koja bi dozvoljavala razne razine integracije za pojedine članice, uključujući sudjelovanje u zajedničkoj valuti koje je nominalna obaveza za sve nove članice EU-a.

Usred kritika i crnih scenarija koji su se predviđali euru interesantno je primijetiti podjelu između građana država koje već koriste euro, a koji većinom podržavaju zajedničku valutu, i građana koji je ne koriste i koji su puno skeptičniji. Među članicama eurozone najnižu podršku euro ima u Italiji, u kojoj ga, unatoč svemu, podržavaju oko tri petine građana, a podrška raste sve do Irske, Slovenije i Estonije, u kojima vjeru u euro ima gotovo 85 posto stanovništva. S druge strane nalaze se članice EU-a koje još uvijek koriste nacionalne valute. U Mađarskoj i Rumunjskoj podrška euru još i jest natpolovična, no u Švedskoj i Češkoj povjerenje mu daje četvrtina ili čak manje stanovnika.

Podaci Eurobarometra kroz godine vrlo lijepo ilustriraju i pad povjerenja koji je uslijedio usred financijske krize, a najinteresantniji podaci su za one zemlje koje u tom trenutku nisu koristile euro, da bi ga uvele tek posljednjih nekoliko godina. I u Latviji i u Litvi povjerenje građana u euro početkom ovog desetljeća spuznulo je ispod polovice, da bi uvođenjem valute ono skočilo na više od dvije trećine, pa čak i više od 75 posto u slučaju Latvije. Estonija, koja ga je uvela u, može se reći, najgorem trenutku - početkom 2011. - čak niti tada nije gubila povjerenje. Euru je vjerovalo više od 60 posto stanovnika. Unatoč glasnim kritikama o mogućem utjecaju na rast i stabilnost pojedinih ekonomija koje ga prihvaćaju, podaci o javnom mišljenju pokazuju da građani jednostavno većinom vjeruju euru. Ukupno, na razini cijele Unije u prosjeku euro podržava šezdesetak posto građana, a u samoj eurozoni njih 75 posto.

Kao jednu od glavnih koristi koje se reklamiralo prilikom uvođenja zajedničke valute naglašavalo se pojednostavljenje u deviznom poslovanju – s prelaskom granice nije potrebno mijenjati jednu valutu u drugu – što donosi značajne uštede, posebice na tečaju, ali i na cijeni provođenja transakcija. No euro je trebao donijeti i određene koristi u drugim sferama – državama omogućiti povoljnije zaduživanje, rast produktivnosti, nižu inflaciju i druge.

Bloomberg je ovih dana angažirao nekolicinu analitičara koji su trebali odgovoriti na pitanje koje su članice eurozone uspjele najviše iskoristiti te dobre strane što ih je donio euro. Iz razmatranja su bile isključene Estonija, Litva i Latvija jer nije prošlo dovoljno vremena otkad su uvele euro da bi se mogli uspješnije izmjeriti efekti. Gledano po posljedicama uvođenja eura, države su odvojene u tri grupe. Među glavnim dobitnicima su se našle Austrija, Belgija, Finska, Njemačka, Slovenija i Slovačka. U drugu kategoriju država spadaju Grčka, Luksemburg, Irska, Nizozemska i Portugal, dok su u najgoroj skupini, kao države koje su najmanje iskoristile pogodnosti koje pruža euro, Cipar, Francuska, Italija, Malta i Španjolska.

Utjecaj eura na ekonomsku stabilnost i rast pojedine države koja ga koristi jedno je od onih gorućih pitanja te izaziva brojne rasprave i kritike kako gubitak monetarnog suvereniteta oduzima državi mogućnost upravljanja tečajem vlastite valute, a time joj oduzima i jedan od alata kojima može upravljati svojom ekonomijom. Istraživanja zasad ne pokazuju neki zajednički konsenzus oko toga je li nekoj članici EU-a, s aspekta rasta ekonomije, bolje ili gore ako prihvati euro.

U jednom istraživanju iz 2015. stoji da članstvo u Uniji ima 'pozitivan' utjecaj na gospodarski rast, ali članstvo u eurozoni 'neutralan'. Drugo istraživanje, koje ispituje 'je li euro koristan za sve države', ističe da on ima 'neizravan utjecaj na ekonomski rast', ali da je on dvojak – s jedne strane omogućuje brži rast, s druge strane povećava rizik jer se države zanesene stabilnošću valute zadužuju više i tako same sebe dovode u rizičniji položaj.

Istraživanje koje su proveli u središnjoj banci Španjolske pokazalo je da, ako se gleda isključivo gospodarski rast, samo neke države imaju koristi od uvođenja eura i to samo u prvih nekoliko godina njegovog korištenja. Neke druge pak analize pokazuju da je utjecaj eura pozitivan, a neke pokazuju da posljedice koje ostavlja na ekonomiju ovise o drugim ekonomskim uvjetima.

Nakon dvadeset godina korištenja zajedničke valute postaje očito da postoji samo jedna stvar oko koje se mogu složiti i političari i ekonomisti i analitičari – a to je da se ne mogu složiti oko toga je li euro bio dobra ili loša ideja. Eurozonu danas čine države s tržištem od 340 milijuna stanovnika, čiji se zajednički BDP kreće oko 12,8 bilijuna dolara, što tu regiju stavlja na drugo mjesto u svijetu i jedino je američka ekonomija jača od nje. U ovom trenutku zajednička valuta daleko je od krize koju je iskusila prije samo pet ili šest godina, no ona je svakako ostavila traga. Udio eura u globalnim deviznim rezervama smanjen je za tridesetak posto od rekordne vrijednosti dosegnute 2009. godine, piše Bloomberg, i sada predstavlja oko petine svjetskih deviznih rezervi.

Čelnik Europske središnje banke Mario Draghi u jeku najjače krize 2012. godine kazao je da će učiniti 'sve što je potrebno' da zaštiti euro i to mu je, čini se, uspjelo. Kakva god bila njegova daljnja sudbina, zasad se pokazuje kao interesantan eksperiment, ako ništa drugo. Hrvatskim građanima, naviknutim na to da vlasti nad njima izvode eksperimente, stoga uvođenje eura umjesto kune neće biti ništa novo.