Vlada bi, naravno, mogla prodavati samo svoje vlasništvo, a koliko je to od ukupno 1246 otoka i otočića, čija je ukupna površina 3259 četvornih kilometara, novinari Slobodne Dalmacije nisu uspjeli doznati ni iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, ni iz Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom.

Ako je i njima podatak nepoznat, onda bi država za početak trebala utvrditi što joj pripada, a zatim naglavačke okrenuti svoju dosadašnju politiku zaštite i korištenja otoka i radi omogućavanja prodaje izmijeniti zakone i propise kojima su regulirani.

U Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture i danas naglašavaju da nikada nije riječ o prodaji otoka, nego o prodaji nekog njegova dijela, jer bi prodaja cijelog otoka podrazumijevala i prodaju pomorskog dobra koje je opće dobro na kojem se ne može stjecati pravo vlasništva.

Ako bi, dakle, država htjela prodati otok, morala bi za početak mijenjati odredbe o pomorskom dobru što bi imalo dalekosežne posljedice i na obalno područje. Postoji, dakako, i mogućnost prodaje zemljišta na otoku s iznimkom pomorskog dobra, koje se može davati u koncesiju, no ta solucija bi mogla negativno utjecati na potencijalne kupce.

Osim toga, u potonjem slučaju valjalo bi požuriti s utvrđivanjem granica pomorskog dobra, što nije urađeno na većini otoka, a inače se obavlja prema godišnjem planu upravljanja pomorskim dobrom, piše Slobodna Dalmacija. U svrhu ubrzanja, neovisno o eventualnoj rasprodaji, u pripremi je Nacrt konačnog prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kojim se planira uvesti nadležnost županijskih upravnih tijela za granice pomorskog dobra.

Budući da za eventualnu prodaju otoka i otočića valja privući kupce, Vlada bi morala posegnuti i za izmjenom Uredbe o zaštiti obalnog pojasa, kojoj je namjera, kako joj naziv i kazuje, očuvati nenaseljene otoke i otočiće s prirodnim i kultiviranim krajolikom ponajprije u funkciji poljoprivrednih djelatnosti, rekreacijskog korištenja, bez planiranja građevinskih područja.

Kvaka je u 'građevinskim područjima', koja i jesu mamac za kupce, jer nije realno očekivati da bi neki ruski oligarh, primjerice, usuo milijune eura u krajolik u kojemu bi mogao samo kampirati pod šatorom.

Eventualna odluka o prodaji otoka u državnom vlasništvu dovela bi u pitanje i svrhovitost Državnog programa zaštite i korištenja malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i okolnih mora iz 2007. godine, kojim su određeni otoci na kojima Republika Hrvatska ima interes iskoristiti svoje pravo prvokupa kako bi se, među ostalim, spriječilo da otok dobije samo jednog vlasnika. Riječ je o 688 takvih otoka i otočića, na kojima je zemljište u većinskom privatnom vlasništvu, piše Slobodna Dalmacija.

Sve navedene mjere do sada su uspješno priječile njihovu potpunu privatizaciju i rasprodaju. Ukidanje mjera i propisa radi prodaje državnih, otvorilo bi branu i za prodaju ovih 688 otoka i otočića, što znači da bismo na prodajnom štandu imali kompletnu ponudu otoka na hrvatskoj strani Jadrana.