Prema najnovijem DESI-ju, Hrvatska je na 19. mjestu od 27 država članica. Ako se pogledaju izvješća prije toga, vidljivo je to da Hrvatska polako napreduje, tako smo 2018. bili na 21. mjestu, a 2019. i 2020. na 20. mjestu.

DESI mjeri digitalizaciju na temelju četiri pokazatelja: povezivost (fiksna i mobilna širokopojasna pokrivenost i korištenje), ljudski kapital (upotreba interneta i digitalne vještine), integracija digitalne tehnologije (digitalizacija poduzeća i e-trgovina) i digitalne javne usluge (odnosi se na usluge e-uprave).

Ključni razlozi lošeg plasmana Hrvatske na DESI-jevoj ljestvici pokazatelji su koji se odnose na digitalne javne usluge i povezivost. Pritom povezivost bilježi najlošiji rezultat od četiri DESI-jeve kategorije.

Postavlja se pitanje zašto Hrvatska u dijelu povezivosti toliko zaostaje za Europskom unijom?

Činjenica je da je Hrvatska u odnosu na prethodni DESI za 2020. godinu u dijelu povezivosti ostvarila napredak s 25. na 20. mjesto. Međutim u ključnim pokazateljima povezivosti, kao što su korištenje interneta velikih brzina, povećala je svoj zaostatak u odnosu na Europsku uniju. Europski prosjek korištenja interneta velikih brzina je 34 posto dok u Hrvatskoj on iznosi svega devet posto.

S druge strane, kad se gleda pokrivenost naših kućanstava mrežama velikog kapaciteta, Hrvatska je bliže prosjeku EU-a i, kao što to navodi Europska komisija, kontinuirano raste (Hrvatska s 47 posto u odnosu na EU s 59 posto).

Međutim Europska komisija istovremeno upozorava na to da su u zemlji s 550 lokalnih tijela vlasnicima privatne infrastrukture i dalje problem previsoke naknade za pravo puta koje se plaćaju općinama. Kao prepreku daljnjem uvođenju mreža vrlo visokog kapaciteta Europska komisija vidi i stroge lokalne režime prostornih planova i slabu koordinaciju središnje i lokalne uprave kada je riječ o izdavanju dozvola i naknadama. Iako Hrvatska umjereno napreduje u ostvarenju ciljeva gigabitnog društva, još su potrebna znatna poboljšanja, zaključuje Europska komisija.

Unatoč preprekama razvoju mreža velikog kapaciteta u Hrvatskoj, činjenica je da su one dostupne 47 posto hrvatskih kućanstava. U isto vrijeme koristi ih svega devet posto kućanstava.

Postavlja se pitanje zašto hrvatski građani ne koriste raspoložive optičke mreže? Zašto se u Hrvatskoj optička infrastruktura, koja je temelj digitalizacije društva, tako slabo koristi?

Odgovor na to pitanje dala je sama Europska komisija u izvješću o DESI-ju, u kojem se navodi da su cijene fiksnog interneta u Hrvatskoj veće od prosjeka EU-a. Pritom se upravo ističe fiksni internet jer njegove cijene znatno odskaču od cijena mobilnih tarifa, čije je korištenje u skladu s prosjekom EU-a.

Isto konstatira naše Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, na čelu s ministrom Olegom Butkovićem, u najnovijem Nacionalnom planu razvoja širokopojasnog pristupa do 2027. godine. Prethodni plan za razdoblje od 2016. do 2020. godine nije ostvario zacrtane ciljeve, unatoč strateškom opredjeljenju Vlade Republike Hrvatske u smjeru širenja dostupnosti širokopojasnog interneta. Plan do 2027. godine navodi da se zbog 'relativno visoke maloprodajne cijene usluga širokopojasnog pristupa' nedovoljno koristi optički internet.

Prema podacima Svjetske banke objavljenima u veljači ove godine, cijena fiksnog interneta u Hrvatskoj je blizu prosjeka Europske unije. Prosječna cijena za brzine 30-100 Mbit/s u Hrvatskoj iznosi 26,8 eura, a u Europskoj uniji 27,8 eura. Za brzine 200 Mbit/s u Hrvatskoj se u prosjeku plaća 36,1 euro, a u Europskoj uniji 38,2 eura.

Međutim, kad se uzme u obzir kupovna moć hrvatskih građana, za trećinu niža od prosjeka EU-a, jasno je da su cijene fiksnog interneta previsoke.

U istom izvješću Svjetske banke navode se i cijene mobilnog interneta, značajno niže od prosjeka EU-a i u skladu s kupovnom moći hrvatskih potrošača.

Zbog čega fiksni internet zaostaje za mobilnim kad su u pitanje povoljnije cijene?

Na fiksnom tržištu, kao i na onom mobilnom, djeluju tri jaka operatora - Hrvatski Telekom, A1 i Telemach – i svaki od njih gradi svoju mrežu pa potrošači imaju mogućnost izbora.

Međutim telekomunikacijski stručnjaci upozoravaju na to da fiksno tržište u Hrvatskoj i dalje regulira HAKOM.

Fiksni internet u prošlosti je pružao samo jedan operator i preko samo jedne mreže. U takvim uvjetima nedovoljno razvijenog tržišnog natjecanja i nepostojanja konkurencije regulator je svojim alatima sprečavao dominantnog operatora da preniskim cijenama zatvori pristup tržištu konkurenciji. Svrha regulacije bila je bivšem dominantnom operatoru, Hrvatskom Telekomu, odrediti najniže dozvoljene cijene fiksnog interneta. Na taj način dominantnog operatora željelo se spriječiti da ima preniske cijene.

Iako se situacija u međuvremenu stubokom promijenila, regulacija je ostala ista te se na kraju 2021. temelji na odluci HAKOM-a iz 2019., a ona se pak bazira na stanju tržišta od 2015. do 2017. godine.

U međuvremenu su različiti operatori izgradili svoje mreže, a novi operatori ulaze na tržište. U gradovima više niti jedan operator nije dominantan. Na tržištu postoje različiti paketi u kojima se mobilna mreža koristi za potrebe pružanja fiksnog interneta. No regulacija kaska za razvojem tržišta i sprječava slobodnu tržišnu utakmicu u dijelu fiksnog interneta, na način na koji je to već prisutno kod mobilnih usluga.

Dok god se to ne promijeni, neće doći do razvoja tržišne utakmice i u konačnici nižih cijena fiksnog interneta za korisnike. Dok god fiksni internet ne postane pristupačniji hrvatskim građanima, Hrvatska će u dijelu digitalizacije nastaviti kaskati za ostatkom Europske unije. Pitanje je može li revizija postojeće regulacije, koju HAKOM najavljuje u svojem Godišnjem programu rada za 2022. godinu, dovesti do konkretnih pomaka i nužno potrebnog značajnog porasta korištenja interneta velikih brzina. Bez građana koji koriste mreže velikog kapaciteta nema ni toliko željene digitalizacije društva i gospodarstva.