Od samog početka ruske invazije na Ukrajinu, Europska unija kao cjelina, ali i njezine članice zasebno morale su donijeti teške odluke bez presedana. Osim odluke da se uvedu sankcije Rusiji zbog njezine agresije, Europska unija morala je donijeti odluke vezane za svoju ovisnost o ruskom plinu. Zapravo, ako pogledamo podatke iz 2021. godine, europska ovisnost o ruskom plinu bila je izuzetno visoka.

Kao što se može vidjeti iz grafa, od zemalja članica EU-a prednjači Latvija s 92 posto uvoza prirodnog plina iz Rusije, slijedi Austrija s 86 posto, zatim Bugarska sa 79 posto te Finska sa 75 posto. Od većih gospodarstava EU-a, Poljska je uvozila 50 posto plina iz Rusije, Njemačka 49 posto, Italija 38 posto, a Francuska 15 posto.

Ako pogledamo podatke iz regije, Hrvatska je uvozila 16 posto, Slovenija 60 posto, a ako pogledamo podatke za zemlje izvan EU-a, Bosna i Hercegovina, Moldavija te Makedonija zadovoljavale su 100 posto svojih potreba za plinom iz Rusije. Kako bismo bolje razumjeli zašto je taj postotak tako visok, treba pogledati jedan od glavnih ciljeva EU-a, tzv. zelenu tranziciju, koja kao jedan od glavnih temelja ima smanjenje korištenja fosilnih goriva kako bi se postigla tzv. ugljična neutralnost do 2050. godine. Ugljična neutralnost odnosi se na cilj EU-a prema kojem će zemlje proizvoditi više energije iz obnovljivih izvora energije nego iz fosilnih goriva te time smanjiti brzinu zagađenja okoliša. Ovo bi značilo da bi veći postotak energetske proizvodnje trebao doći iz hidroelektrana, vjetroelektrana ili elektrana na solarnu energiju.

Istovremeno, smanjenje korištenja fosilnih goriva značilo bi manji udio proizvodnje energije iz nafte, ugljena te zemnog plina. Nadalje, iako ne proizvodi ni približnu količinu zagađenja poput gore navedenih fosilnih goriva, količina proizvodnje energije iz nuklearne energije također bi se trebala smanjiti. Razlog tome je to što postoji pokret na razini Europske unije, predvođen Njemačkom, kako bi se smanjilo korištenje nuklearne energije. Taj pokret je jako ubrzan nakon potresa u Japanu 2011. godine, što je oštetilo tamošnju nuklearnu elektranu u Fukushimi te dovelo u pitanje sigurnost nuklearne energije.

Ovi ciljevi imaju smisla, ali kakve to veze ima s plinom? Kao prvo, trebamo uzeti u obzir utjecaj vremenskih prilika na obnovljive izvore energije. Hidroelektrane ne mogu raditi ako nema dovoljno vode (ili, točnije, pritiska da bi voda prošla dovoljno brzo kroz hidroelektrane), što je nešto o čemu trenutno možemo čitati s obzirom na to da je ovo ljeto bilo vrlo sušno. Nadalje, vjetroelektrane ne mogu funkcionirati ako nema vjetra dok elektrane na solarnu energiju ne mogu raditi tijekom noći ili kada nema dovoljno Sunčeve svjetlosti. Zbog svih tih razloga u sustavu energetske proizvodnje i distribucije uvijek mora postojati tzv. stalan izvor energije, tj. izvor energije koji nije pod utjecajem vanjskih vremenskih prilika, nego mu se može pristupiti bilo kada, pogotovo kada ima manjka energije iz ostalih izvora.

Rješenje ovog problema u Europi u posljednjih 50 godina bio je plin. Još za vrijeme Hladnog rata, dok je postojao Sovjetski Savez, točnije od 1980-ih i nadalje, Sovjetski Savez i Europa razvili su različite veze i trgovinske dogovore. Jedan od tih trgovinskih dogovora bio je izvoz zemnog plina iz Sovjetskog Saveza prema Europi. S obzirom na to da je većina istočne Europe bila dio sovjetske sfere u obliku Varšavskog pakta, infrastruktura za prijevoz plina već je postojala te je samo trebalo nadograditi tu mrežu i povezati je s ostatkom Europe.

Ovo je napravljeno tijekom 1980-ih, 1990-ih te 2000-ih kako bi se vrlo jeftini ruski plin mogao uvoziti. Tijekom 2010-ih, kada je najavljena zelena tranzicija na razini Europske unije, a s obzirom na to da se nuklearna energija smatrala neželjenom alternativom, nastavak uvoza ruskog plina smatrao se logičnim odgovorom. Ne samo da su troškovi bili niži nego kada bi se uvozio ukapljeni plin (LNG), već se plin, iako je dio fosilnih goriva, smatrao slabijim zagađivačem za okoliš u usporedbi s ostalim fosilnim gorivima. Ako još na to dodamo da je Sovjetski Savez (Rusija) s određenim europskim zemljama te kasnije cijelim EU-om imao poslovne te trgovinske odnose dug niz godina, smatralo se da ne postoji potreba za mijenjanjem tog sustava. Ovo mišljenje bilo je ojačano s obzirom na to da je postojala (i još postoji!) potreba za stabilnim i stalnim izvorom energije.

Ovo je situacija u kojoj se Europa nalazila kada je započeo rat u Ukrajini u veljači 2022. godine. No sustav koji se desetljećima gradio više nije bio održiv. EU je kontinuirano uvodio sankcije Rusiji s ciljem zaustavljanja sukoba te stvaranja pritiska na Rusiju da započne pregovore. Istovremeno, Unija je počela tražiti nove izvore energije kako bi se pripremila za neizbježan rez u ruskom uvozu plina. Pritisak u tom smjeru mogao se osjetiti od početka samog rata, ali je situacija počela eskalirati u ožujku, kada je predsjednik Putin potpisao odredbu koja je zahtijevala da se sva plaćanja za njihove energente odvijaju u rubljima.

No, iz tehničke perspektive, plaćanja su nastavljena u eurima, nakon čega se u Rusiji pretvaraju u rublje. Pritisak s ruske strane mogao se očekivati. S brojem nametnutih sankcija da se zaustavi rat te s obzirom na sve veću potporu zapadnih zemalja Ukrajini, i u humanitarnom i u vojnom smislu, jedan od načina na koje je Rusija mogla odgovoriti smanjenje je izvoza plina. Procijenjena količina izvoza ruskog plina u EU u 2021. godini iznosila je oko 300 milijuna kubičnih metara po danu (mcm/d). Ova se količina dostavljala preko plinovoda Sjeverni tok 1 te plinovoda kroz Poljsku i Ukrajinu. Do sada se ova količina smanjila na 60 mcm/d, od čega polovica otpada na Sjeverni tok 1 (30 mcm/d je ona razina od 20 posto protoka plina kroz taj plinovod, o čemu se može čuti u vijestima).

Naravno, ovo smanjenje odvijalo se postepeno posljednjih mjeseci, kako je rastao pritisak s obje strane. Najnoviji oblik pritiska trodnevno je gašenje plinovoda Sjeverni tok 1 radi održavanja, što je započelo u srijedu 31. kolovoza te će trajati do subote 3. rujna, 'do ranih jutarnjih sati'. Razlog za to što se ovo može smatrati oblikom pritiska Gazpromova je najava da bi se održavanje moglo oduljiti ako dođe do 'neviđenih komplikacija'. S obzirom na sva ta događanja, postojao je veliki pritisak na vodstvo EU-a da se nađe rješenje za ovu situaciju.

Trenutno postoji nekoliko načina da se to učini i sa strane ponude i sa strane potražnje. Što se tiče ponude, novi izvori plina su potrebni, a glavni od njih bio je uvoz ukapljenog plina. Kako je opadao uvoz plina iz Rusije, tako se povećavao uvoz ukapljenog plina. Sveukupno, uvoz ukapljenog plina povećao se s 96 mcm/d u plinskoj godini 2020./2021. (plinska godina 2020./2021. odnosi se na razdoblje od listopada 2020. do listopada 2021. godine.) na otprilike 195 mcm/d u zadnjih šest mjeseci. No važno je napomenuti da će daljnje povećanje biti otežano s obzirom na to da nema dovoljno terminala za ukapljeni plin (LNG terminala) u Europi.

S druge strane, što se tiče potražnje, neki koraci već su poduzeti te se neki trenutno razmatraju. Među poduzetim koracima najvažniji je dogovor EU-a da se smanji potražnja za plinom za 15 posto u periodu od 1. kolovoza 2022. do 31. ožujka 2023., u usporedbi s istim periodom u godinama od 2017. do 2021. Daljnji koraci koji su na razmatranju odnose se na ograničenja cijena te dodatni porez na plin kompanijama koje ga proizvode. Sve ovo dovelo je do značajnog porasta cijena plina u Europskoj uniji, ali koliko značajnog, zapravo?

Najbolji način na koji ovo možemo vidjeti je pregled cijena plinskih ugovora na burzama za tzv. spot (trenutne) ugovore te ugovore koji ugovaraju cijenu mjesec unaprijed, kvartal unaprijed te godinu unaprijed. Mjerilo za ove ugovore su nizozemski TTF ugovori (Dutch TTF).

Kao što se može vidjeti iz grafa, cijene plina su značajno porasle od početka 2020. godine. To vrijedi za sve ugovore, pri čemu su spot cijene najviše porasle, što je i očekivano. Cijena plina trenutno iznosi 234 eura po megavatsatu, što je povećanje od 19 puta od početka 2020. Cijena ugovora za isporuku plina za mjesec dana unaprijed povećala se 17 puta, za kvartal unaprijed 18 puta dok se za godinu dana unaprijed povećala 14 puta. S obzirom na velik broj događaja koji se trenutno odvijaju, a i samu ponudu i potražnju, projicirati kretanja ovih cijena skoro je nemoguće. Također treba uzeti u obzir da ove cijene nisu reprezentativne za ono što plaćaju krajnji korisnici, no generalni i dugi trend porasta cijena uvijek će imati negativan utjecaj na sve.

Najnoviji trend europskih cijena plina na svu sreću je suprotan. Razlog tome su svi koraci koje Europska unija poduzima te planira poduzimati, kao npr. razvijanje instrumenta koji će razdijeliti vezu između cijene plina i cijene električne energije. Detalji tog instrumenta još se raspravljaju. Nadalje, gore navedeno ograničenje cijena struje se također razmatra, pomoću kojeg bi cijena plina za proizvodnju električne energije jednostavno bila previsoka te bi se time smanjilo njegovo industrijsko korištenje, a samim time i potražnja za njime. Uz ovakav razvoj događaja, situacija je vrlo volatilna te bi nove promjene mogle dovesti do kretanja cijena i u pozitivnom i u negativnom smjeru.