'Too big to fail' odnosno 'preveliki da bi propali' izraz je koji potječe iz financijskih krugova. Izvorno se vezao samo uz banke, no danas se takvima proglašavaju i druge velike financijske institucije čija bi propast donijela velike, često i potpuno nepredvidive probleme u nekom društvu. Dovoljno je zamisliti desetke tisuća ljudi kojima nestaju dugogodišnje ušteđevine i razumjeti zašto moguća propast neke velike banke obično postaje iznimno važno pitanje u koje se, da bi zaštitila građane i njihovu imovinu, nerijetko mora umiješati i država.

No osim financijskih institucija 'prevelikima da bi propale' ponekad se proglašavaju i druge kompanije. Najčešće se u takvim slučajevima radi o tzv. strateškim tvrtkama – onima koje igraju važnu ulogu u ekonomiji i bez kojih bi u vrlo kratkom roku nastali veliki problemi, poput distributera električne energije, plina, drugih energetskih kompanija, telekoma, prijevoznika u javnom prijevozu, ali i u slučajevima odabranih manjih tvrtki koje možda igraju neku ključnu ulogu u obrani ili informatičkom sustavu.

I dok je logika za državne intervencije i spašavanje navedenih kompanija, ako se nađu u problemima, uglavnom vrlo jasna, postoje i puno kontroverzniji slučajevi kad država priskače u pomoć još nekima. Najaktualniji slučaj ovih dana kod nas je svakako Agrokor i pitanje treba li država spašavati privatnu kompaniju koja naizgled nema neku ključnu ulogu u ekonomiji i bez koje se svakako može.

Agrokor je daleko od prvog takvog slučaja. Možda bi ga se moglo nazvati iznimkom, jer državna intervencija u privatne kompanije u tržišnim ekonomijama stvarno nije redovna pojava, no svakako nije presedan. Primjera u kojima vlastodršci priskaču u pomoć privatnicima stvarno ima neobično puno. Opravdanje, kao i u slučaju financijskih institucija, obično poprima neku verziju spomenutog koncepta da su neke tvrtke jednostavno prevelike da bi ih se samo tako pustilo da iščeznu s tržišta. Zapošljavaju desetke tisuća ljudi, o njima ovise mnogi dobavljači i potrošači i njihova bi propast mogla prouzročiti probleme.

Ono što na neki način objašnjava zašto postoji toliko primjera državnih intervencija je činjenica da za takve poteze postoji jako puno varijacija na istu temu. Načini na koje država može spasiti kompanije raznoliki su i kreću se od preuzimanja vlasničkog udjela u samoj kompaniji, preko odobravanja povlaštenih kredita, sufinanciranja i garantiranja kratkoročnih kredita za likvidnost ili kupnje dužničkih vrijednosnica pa do sve sile raznih poreznih olakšica, oprosta, ovakvih ili onakvih subvencija, izuzeća i raznih kombinacija svega navedenog.

Najzvučniji moderni slučajevi državnih intervencija svakako su vezani za financijske institucije i krizu otprije desetak godina. Sjedinjene Američke Države tada su ozakonile nekoliko programa kroz koje je tamošnjim bankama omogućeno da od države dobiju novac kako bi prebrodile krizu. Samo neke od velikih banaka koje su tada primile državnu pomoć bile su Citigroup, Bank of America, JPMorgan Chase ili Wells Fargo, no sveukupno je, prema dostupnim podacima, državnu pomoć primilo gotovo tisuću kompanija, najvećim dijelom banaka i drugih financijskih institucija.

Osim banaka, u vrijeme najveće krize glasno je odjeknula i državna pomoć koja je pružena i poznatim proizvođačima General Motorsu (GM) i Chrysleru koji su zajedno primili više od 60 milijardi dolara. Chrysleru, uz GM i Ford jednom od tri legendarna stupa američke automobilske industrije, ovo nije bilo prvi put da prima pomoć iz ruku države. Krajem sedamdesetih godina kompanija se našla u problemima i 1980. američka je država uskočila s pomoći u visini od 1,5 milijardi dolara. Preokret u poslovanju tog proizvođača automobila je uspio, kompanija je ponovno počela ostvarivati profit, a tadašnji glavni izvršni direktor Lee Iacocca ušao je u legendu kao sposoban menadžer i spasilac američkog ponosa i radnih mjesta.

Primjera ima još. Desetak godina prije Chryslera, američka željeznička kompanija Penn Central ušla je u stečaj čime je na neki način označen kraj privatnog putničkog željezničkog prometa u SAD-u. Američka je vlada 1971. osnovala državni Amtrak, a nekoliko godina kasnije, nakon što se Penn Central nije uspio reorganizirati, ta je kompanija nacionalizirana i s još pet manjih prijevoznika pretvorena u Conrail koji je tek sredinom osamdesetih napokon postao profitabilan i ponovno privatiziran.

Još jedna američka državna intervencija iz tog doba bilo je spašavanje tada najveće američke kompanije u sektoru obrane, poznatog proizvođača aviona Lockheed. Početkom sedamdesetih Lockheed se našao u enormnim dugovima i država mu je priskočila u pomoć garantirajući za kredite u vrijednosti od 1,4 milijarde dolara.

Primjera u kojima država priskače u pomoć ne manjka ni s druge strane Atlantika. Vratimo li se na financijsku krizu, niz država u Europi je na razne načine pomagao svojem financijskom sustavu odnosno konkretnim bankama. Britanija je, primjerice, spašavala Royal Bank of Scotland i HBOS odnosno banku Lloyds koja je preuzela HBOS. Irska je s više od 60 milijardi eura pomoći spašavala svoje banke. Njemačka je uskočila u pomoć bankama poput BayernLB, Hypo Real Estate, IKB, Commerzbank i drugima.

Godinama prije, početkom devedesetih, svoj je bankovni sustav spašavala Švedska kad je rast cijena nekretnina doveo do nesolventnosti tamošnjih banaka. Njima je tada u pomoć priskočila država te je preuzela njihove nepovratne kredite, a zauzvrat stekla vlasničke udjele.

Nisu se, naravno, spašavale samo banke. Francuska je, primjerice, nedavnom odlukom o kupnji vlakova u vrijednosti od pola milijarde eura spasila proizvodni pogon Alstoma iako se ti najnoviji i najmoderniji vlakovi neće koristiti na prugama za koje su predviđeni. U jednom ranijem slučaju, još 2004., tadašnji ministar financija, a kasnije predsjednik Nicolas Sarkozy hvalio se kako su država i banke s 4,4 milijarde eura spasili Alstom koji je tada bio pred bankrotom i prijetilo mu je jeftino preuzimanje.

Njemačka je krajem devedesetih, pod kancelarom Gerhardom Schröderom, s 250 milijuna maraka kredita i garancija spašavala tamošnjeg građevinskog diva Philipp Holzmann koji je zapošljavao 60 tisuća ljudi. Talijanska vlada Silvija Berlusconija sredinom prošlog desetljeća pomagala je u spašavanju tamošnjeg mljekarskog diva Parmalata.

Svi ovi primjeri, a izdvojili smo samo neke najpoznatije, povezani su jedinstvenom kontroverzom, a ta je da država izravno ili neizravno koristi novac poreznih obveznika da bi pomogla privatnim kompanijama. Zato se prilikom odobravanja državnih pomoći privatnim kompanijama, a posebno je to izraženo u SAD-u gdje vlada vrlo visoka svijest o tome da država samo koristi novac građana, puno pažnje posvećuje tome da se pružena pomoć sigurno vrati, a ako je ikako moguće i uz kamatu. Tako, recimo, možemo zahvaljujući podacima koji su nedavno ažurirani saznati da je SAD od spomenutih gotovo tisuću kompanija kojima je tijekom financijske krize odobrena pomoć od ukupno 623 milijarde dolara, do danas zaradila 75,8 milijardi dolara. S time da je u slučajevima pomoći GM-u i Chrysleru na gubitku od oko 12,6 milijardi.

I tu se vraćamo na problem s potencijalnom pomoći hrvatske države Agrokoru. Hrvatska je u posljednja dva desetljeća na mnoge načine uskakala u pomoć raznim našim kompanijama. Najčešće se to radilo kroz otpisivanje dugova, bilo poreznih, bilo kreditnih, garancije za kredite, subvencije i razne druge olakšice. Ono što je jedinstveno u svim slučajevima da pitanje povrata tog novca državi i građanima, odnosno protuvrijednosti koju ta pomoć predstavlja, nikad nije postavljeno. Preko toga se uvijek olako prolazilo, a samo bi se tu i tamo za neke pojedinačne slučajeve sporadično zainteresirali mediji. Kod nas svijest o tomu da država samo raspolaže novcem građana jednostavno ne postoji.

Čak i kad bi Hrvatska imala nešto sredstava na raspolaganju da priskoči Agrokoru, ili da mu pomogne na neki drugi način, čak i kad vlasti ne bi strahovale od negativne reakcije javnosti, zbog čega zasad prilično rezolutno odbijaju pomisliti i na kakvu pomoć najvećoj domaćoj privatnoj kompaniji, Agrokoru se ne bi smjelo pomagati već i zbog same povijesti u kojoj u takvim slučajevima u Hrvatskoj više nitko nikada ne pita za novac i gdje je on iskorišten. Jednako kao što nitko nikada nije pitao ni za one male trgovce i kompanije koje su nestajale zbog nemogućnosti da se bore s velikim konkurentima.