Skandale su otkrili novinari u velikom projektu 'Suisse Secrets' (Suisseove tajne), a kojim su prošle godine razotkrili skriveno bogatstvo klijenata umiješanih u trgovinu drogom, pranje novca, korupciju, pa i mučenje i druge ozbiljne zločine.

Pojedinosti o računima povezanim s 30.000 klijenata Credit Suissea diljem svijeta donose informacije koje su procurile, a razotkrivaju tajne vlasnike koji u toj banci drže više od 100 milijardi švicarskih franaka. Unatoč opetovanim obećanjima, banka nije uspjela ukloniti niz sumnjivih klijenata i nezakonito stečenog novca, kojima je Credit Suisse otvarao ili održavao bankovne račune.

Među njima su trgovac ljudima na Filipinima, šef burze u Hong Kongu zatvoren zbog podmićivanja, milijarder koji je naručio ubojstvo svoje djevojke - libanonske pop zvijezde - te rukovoditelji koji su opljačkali državnu naftnu tvrtku Venezuele, kao i korumpirani političari sve od Egipta do Ukrajine.

Prošle godine Credit Suisse postala je prva švicarska banka koja se suočava s kaznenim progonom, a primjeri su uznemirujući. Jedan račun u vlasništvu kardinala iz Vatikana korišten je za trošenje 350 milijuna eura u navodno lažno ulaganje u nekretninu u Londonu koja je u središtu suđenja protiv nekoliko optuženika, uključujući kardinala.

Ogromnu riznicu bankovnih podataka otkrio je anonimni zviždač njemačkim novinama Süddeutsche Zeitung. 'Vjerujem da su švicarski zakoni o bankovnoj tajnosti nemoralni', rekao je zviždač. 'Izlika o zaštiti financijske privatnosti samo je smokvin list koji pokriva sramotnu ulogu švicarskih banaka kao suradnika poreznih utajivača', dodao je.

Riječ je o istraživanju zviždača objavljenom u veljači prošle godine. Iz Credit Suissea tada su rekli da zbog strogih švicarskih zakona o zaštiti tajnosti podataka ne mogu komentirati tvrdnje koje se odnose na pojedinačne klijente.

Banka je također rekla da su optužbe uglavnom stare, a u nekim slučajevima datiraju iz vremena u kojem su 'zakoni, praksa i očekivanja financijskih institucija bili vrlo različiti od onoga kakvi su sada'. Iako su neki računi prema podacima bili otvoreni još 1940-ih, više od dvije trećine otvoreno ih je od 2000. Mnogi od njih i tijekom posljednjeg desetljeća, a dio je otvoren i danas.

Vrijeme curenja podataka teško da bi moglo biti gore za banku kojoj prijeti bankrot. Lani se našla na udaru zbog kršenja pravila uvedenih zbog covida i morala je platiti kaznu od 350 milijuna funti zbog uloge u skandalu oko kredita u Mozambiku, a lani je postala i prva švicarska banka suočena s kaznenim progonom. Iako to poriče, Credit Suisse je optužen da je za bugarsku mafiju pomogao oprati novac stečen prodajom kokaina.

Međutim posljedice curenja mogle bi biti puno šire, između ostalog postati prijetnja i za Švicarsku, državu koja zadržava jedan od najtajnovitijih zakona o bankarstvu na svijetu. Švicarske financijske institucije upravljaju s oko 7,9 bilijuna švicarskih franaka, od čega gotovo polovica pripada stranim klijentima.

Projekt 'Suisse secrets' baca svjetlo na jedno od najvećih svjetskih financijskih središta koje je naviklo raditi u sjeni. Identificira osuđenike i 'perače' novca koji su mogli otvoriti bankovne račune ili ih držati otvorenima godinama nakon što su otkriveni njihovi zločini te pokazuje kako su poznati švicarski zakoni o bankovnoj tajnosti pomogli olakšati pljačku zemalja u razvoju.

Osramoćeni rukovoditelji, prevaranti, trgovci ljudima – klijenti

Kad se Ronald Li Fook-shiu 2000. godine obratio bankaru želeći otvoriti račun, malo je vjerojatno da su ga smatrali uobičajenim klijentom. Bivši predsjednik burze u Hong Kongu bio je jedan od najbogatijih ljudi u gradu te poznat kao 'kum burze'. No možda je bio poznatiji po vremenu koje je proveo u strogo čuvanom zatvoru.

Njegova karijera završila je sramotno 1990. godine, kada je osuđen za primanje mita u zamjenu za uvrštavanje tvrtki na burzu. Međutim desetljeće kasnije Li je svejedno uspio otvoriti račun na kojem je kasnije bilo 59 milijuna švicarskih franaka, pokazuju podaci koje ima The Guardian.

On je u međuvremenu umro, ali njegov je slučaj jedan od desetak onih koje su otkrili novinari, pokazujući kako je Credit Suisse otvorio ili održavao račune za klijente koji su imali ozbiljne osude i za koje se može očekivati da će se pojaviti u dubinskim analizama poslovanja.

Izvješće iz 2017. koje je procurilo, a naručio ga je švicarski financijski regulator, rasvijetlilo je i interne procedure banke u to vrijeme. Klijenti bi se suočili s pojačanim nadzorom kada bi bili označeni kao politički eksponirane osobe iz visokorizične zemlje ili osobe uključene u visokorizičnu aktivnost poput kockanja, trgovine oružjem, financijskih usluga ili rudarstva, navodi se u izvješću.

Srpski prevarant Rodoljub Radulović

Moglo bi se očekivati da će takve kontrole spriječiti banku da otvori račune za klijente kao što je Rodoljub Radulović, srpski kriminalac protiv kojeg je 2001. godine američka Komisija za vrijednosne papire i burzu podigla optužnicu. Međutim podaci koji su procurili identificiraju ga kao supotpisnika dva računa tvrtke Credit Suisse. Prvi je otvoren 2005., godinu nakon što je SEC optužio Radulovića za prevaru.

Na jednom od računa Radulovićeve tvrtke nalazilo se 3,4 milijuna švicarskih franaka prije zatvaranja 2010. Sud u Beogradu osudio ga je na deset godina zatvora zbog njegove uloge u preprodaji kokaina iz Južne Amerike za šefa organiziranog kriminala Darka Šarića.

Dubinska analiza poslovanja nije namijenjena samo novim klijentima. Od banaka se zahtijeva da stalno procjenjuju postojeće klijente. U izvješću za 2017. navodi se da Credit Suisse provjerava klijente najmanje svake tri godine i čak jednom godišnje za one najrizičnije. Odvjetnici Credit Suissea rekli su Guardianu da su ti periodični pregledi uvedeni 'prije više od 15 godina', što znači da se kontinuirano provodi dubinska analiza postojećih klijenata od 2007.

Stoga se moglo očekivati da je banka otkrila da je njezin njemački klijent Eduard Seidel 2008. osuđen za podmićivanje. Seidel je bio zaposlenik Siemensa. Kao šef te multinacionalne kompanije u Nigeriji, nadgledao je kampanju podmićivanja kako bi osigurao unosne ugovore za svog poslodavca usmjeravanjem novca korumpiranim nigerijskim političarima.

Nakon što su njemačke vlasti izvršile raciju u sjedištu Siemensa u Münchenu 2006., Seidel je odmah priznao svoju ulogu u shemi podmićivanja iako je rekao da nikada nije krao od tvrtke niti prisvojio njezin novac.

Međutim podaci Credit Suissea koji su procurili pokazuju da su njegovi računi bili i dalje otvoreni u prošlom desetljeću. Nakon što je napustio Siemens na jednom od računa imao je 54 milijuna švicarskih franaka. Seidelov odvjetnik odbio je reći jesu li računi njegovi. Rekao je da je njegov klijent 'riješio sva neriješena pitanja koja se odnose na njegova kaznena djela podmićivanja i da želi nastaviti sa svojim životom'. Odvjetnik se nije odazvao na opetovane pozive da objasni izvor 54 milijuna švicarskih franaka. Siemens je rekao da nije znao za taj novac.

Iako je Credit Suisse u svom priopćenju rekao da ne može komentirati nijednog konkretnog klijenta, banka je navela da su 'poduzete radnje u skladu s primjenjivim politikama i regulatornim zahtjevima u relevantno vrijeme te da su povezani problemi već riješeni'. U nekim slučajevima smatra se da je Credit Suisse zamrznuo račune problematičnih klijenata. Ipak, ostaju pitanja o tome koliko brzo ih je banka zatvorila.

Stefan Sederholm, švedski računalni tehničar koji je otvorio račun u Credit Suisseu 2008., uspio ga je držati otvorenim dvije i pol godine nakon što je naveliko objavljeno da je osuđen za trgovinu ljudima na Filipinima, zbog čega je dobio doživotnu robiju.

Predstavnik Sederholma rekao je da Credit Suisse nikada nije zamrznuo njegove račune i nije ih zatvorio sve do 2013., kada nije bio u mogućnosti dostaviti materijale za duboku analizu. Na pitanje zašto je Sederholmu trebao švicarski račun, rekli su da je živio na Tajlandu kad je otvoren, dodajući: 'Možete li mi, molim vas, reći biste li radije stavili svoj novac u tajlandsku ili švicarsku banku?'

Kriminalizirali otkrivanje bankovnih podataka klijenata stranim tijelima

Švicarske banke njeguju takvu reputaciju još od davne 1713. godine, kada je Veliko vijeće u Ženevi zabranilo bankarima otkrivanje pojedinosti o bogatstvu koje su u njihove banke položili europski aristokrati. Švicarska je ubrzo postala porezna oaza za svjetsku elitu, a njezini bankari njegovali su 'dužnost apsolutne šutnje' o poslovima svojih klijenata.

Običaj je uvršten u statut 1934. uvođenjem švicarskog zakona o bankovnoj tajnosti, koji je kriminalizirao otkrivanje bankovnih podataka klijenata stranim tijelima. U roku od nekoliko desetljeća bogati klijenti iz cijelog svijeta pohrlili su u švicarske banke.

Opustošili Filipine

Jedan od najozloglašenijih slučajeva u povijesti Credit Suissea uključivao je korumpiranog filipinskog diktatora Ferdinanda Marcosa i njegovu suprugu Imeldu. Procjenjuje se da je par izvukao čak deset milijardi dolara s Filipina tijekom tri Marcosova mandata predsjednika.

Odavno je poznato to da je Credit Suisse bila jedna od prvih banaka koja im je pomogla da opustoše vlastitu zemlju, a u zloglasnoj epizodi čak im je pomogla otvoriti švicarske račune pod lažnim imenima - William Saunders i Jane Ryan. Godine 1995. sud u Zürichu naredio je Credit Suisseu i još jednoj banci da vrate 500 milijuna ukradenih dolara na Filipine.

Podaci sadrže račun koji je pripadao Helen Rivilli, odvjetnici koja je 1992. osuđena za pomoć u pranju novca u ime Ferdinanda Marcosa. Unatoč tome, uspjela je otvoriti švicarski račun 2000. godine, kao i njezin suprug Antonio, koji se suočio sa sličnim i kasnije odbačenim optužbama. Teško je saznati kako je Credit Suisseu mogao promaknuti slučaj pranja novca koji povezuje par s korumpiranim filipinskim čelnikom, a držali su oko osam milijuna švicarskih franaka u banci prije nego što su im računi zatvoreni 2006.

Šok u švicarskom financijskom sektoru

Tijekom 2000-ih strani regulatori i porezne vlasti postajali sve više frustrirani jer nisu mogli prodrijeti u švicarski financijski sustav. To se promijenilo 2007. godine, kada se bankar UBS-a Bradley Birkenfeld dobrovoljno obratio američkim vlastima s informacijama o tome da banka pomaže tisućama bogatih Amerikanaca oko utaje poreza pomoću tajnih računa.

Birkenfelda su smatrali izdajnikom u Švicarskoj, u kojoj se bankare zviždače često omalovažava. Međutim opsežna istraga američkog Senata kasnije je otkrila agresivnu taktiku koju su koristili UBS i Credit Suisse, od kojih je za potonju utvrđeno da je slala bankare na događanja kako bi regrutirala klijente, udvarala se potencijalnim mušterijama besplatnim zlatom i u jednom je slučaju čak dostavila osjetljive bankovne izvode skrivene na stranicama časopisa Sports Illustrated.

Otkrića su izazvala šok u švicarskom financijskom sektoru i razbjesnila SAD te je izvršen pritisak na Švicarsku da otkrije tko je od poreznih obveznika imao tajne švicarske račune od 2014. Iste godine Švicarska je nevoljko potpisala međunarodnu konvenciju o automatskoj razmjeni bankovnih podataka. Usvajanjem takozvanog zajedničkog standarda izvješćivanja (CRS) za razmjenu poreznih podataka, Švicarska je zapravo pristala da će njezine banke ubuduće razmjenjivati informacije o svojim klijentima s poreznim vlastima u stranim zemljama. Počeli su to raditi 2018.

Članstvo u globalnom sustavu razmjene švicarska bankarska industrija često navodi kao prekretnicu. 'Više ne postoji povjerljivost klijenata švicarske banke za klijente u inozemstvu', izjavili su za Guardian iz Udruženja švicarskih bankara. 'Mi smo transparentni, u Švicarskoj se nema što skrivati', ustvrdili su.

Skrivaju svoj novac na švicarskim računima

Međutim švicarski zakon o bankovnoj tajnosti star gotovo 90 godina ostaje na snazi – i nedavno je proširen. Tax Justice Network procjenjuje da zemlje diljem svijeta zajedno gube 21 milijardu dolara svake godine poreznih prihoda zbog Švicarske.

Više od 90 zemalja, od kojih su većina zemlje u razvoju, ostaje u mraku kada njihovi bogati porezni obveznici skrivaju svoj novac na švicarskim računima. Tu nejednakost u sustavu naveo je zviždač koji stoji iza podataka što su procurili, a koji je rekao da CRS 'nameće nerazmjeran financijski i infrastrukturni teret zemljama u razvoju, uz njihovo potencijalno isključenje iz sustava u doglednoj budućnosti'.

Zviždač je priznao da bi curenje podataka sadržavalo račune koji su bili legitimni i koje je klijent prijavio svojim poreznim vlastima. 'Svjestan sam da posjedovanje računa u offshore švicarskoj banci ne znači nužno utaju poreza ili bilo koji drugi financijski kriminal', rekao je. 'Međutim vjerojatno je značajan broj ovih računa otvoren s jedinom svrhom - skrivanjem bogatstva njihova vlasnika od fiskalnih institucija i/ili izbjegavanja plaćanja poreza na kapitalnu dobit', dodao je. Novinarima u projektu 'Suisse secrets' nije bilo moguće utvrditi koliko je od više od 18.000 računa u curenju podataka prijavljeno nadležnim poreznim vlastima.

Krali od vlastitog naroda

Ferdinand Marcos možda je bio najozloglašeniji klijent Credit Suissea. Uvjerljivo mu mogu parirati samo rođaci nigerijskog diktatora Sanija Abache, za kojeg se vjeruje da je ukrao čak pet milijardi dolara od svog naroda u samo šest godina. Odavno je poznato to da je Credit Suisse pružao usluge Abachinim sinovima, otvarajući švicarske račune na koje su položili 214 milijuna dolara.

Credit Suisse izbačen je iz indeksa održivih ulaganja zbog te afere, a banke koje kleptokratima omogućavaju pranje novca suučesnice su u zločinu. Posljedice za ionako osiromašeno stanovništvo mogu biti razorne jer se državna blagajna crpi, standard se nagriza, a povjerenje u demokraciju pada.

Podaci koji su procurili iz Credit Suissea puni su političara i njihovih saveznika koji su bili povezani s korupcijom prije, tijekom ili nakon što su imali svoje račune u toj banci. Nitko nije tako poznat kao Marcos ili Abacha, ali nekoliko ih je imalo veliku moć u zemljama od Sirije do Madagaskara, gdje su zgrnuli osobno bogatstvo.

Krao od ukrajinske vlade

Među njima je Pavlo Lazarenko, koji je bio premijer Ukrajine između 1997. i 1998., a optuživalo ga se za korupciju prije nego što je podnio zahtjev za račun u Credit Suisseu. Mjesec dana nakon što ga oporba natjerala Lazarenka da da ostavku otvorio je svoj prvi od dva računa u banci. Vrijednost jednog od tih računa kasnije je procijenjena na gotovo osam milijuna švicarskih franaka.

Kasnije je Transparency International procijenio da je Lazarenko ukrao 200 milijuna dolara od ukrajinske vlade, navodno prijeteći da će naštetiti tvrtkama ako mu ne isplate 50 posto svoje dobiti. Priznao je krivicu za pranje novca u Švicarskoj 2000. godine, a kasnije je u SAD-u optužen za korupciju i osuđen na devet godina zatvora 2006. godine u vezi s mitom primljenim od ukrajinskog biznismena.

Njegov odvjetnik rekao je da se te osude ne odnose na krađu novca od Ukrajine. Lazarenko, koji navodno živi u Kaliforniji, opirao se povratku u zemlju jer se još uvijek suočava s optužbama da je ukrao 17 milijuna dolara. Njegov odvjetnik rekao je da se njegovim računima u Credit Suisseu nije pristupilo dva desetljeća i da su zamrznuti zbog sudskog postupka protiv njega. Ostaje nejasno zašto je Credit Suisse uopće dopustio Lazarenku da otvori račun i položi tako velike iznose s obzirom na njegovu prošlost.

Monika Roth, stručnjakinja za pranje novca i profesorica na Sveučilištu u Luzernu, rekla je da su se švicarske banke dugo vremena borile da se na pravi način suprotstave političarima i javnim dužnosnicima koji su se, nakon što su bili na javnim dužnostima uz relativno skromne plaće, pojavili s ogromnim iznosima kao depozitom.

Prodor u egipatski politički establišment

Otprilike onda kada je poslovao s Lazarenkom, čini se da je Credit Suisse također prodro u egipatski politički establišment pod Hosnijem Mubarakom. Klijenti banke uključivali su Mubarakove sinove, Alae i Gamala, koji su uspostavili poslovna carstva u Egiptu. Odnos braće s bankom trajao je desetljećima, s prvim zajedničkim računom koji su braća otvorila 1993. Do 2010. – godine prije narodne pobune koja je zbacila s vlasti njihovog oca – račun koji je pripadao Alai imao je 232 milijuna švicarskih franaka.

Nakon ustanaka u Arapskom proljeću njihova se sreća promijenila, a 2015. braću i njihova oca Hosnija egipatski je sud osudio na tri godine zatvora zbog pronevjere i korupcije. Nakon neuspješne žalbe Alaa i Gamal platili su procijenjenih 17,6 milijuna dolara egipatskoj vladi u sporazumu o nagodbi u kojem nije bilo priznanja krivnje.

Ostali klijenti Credit Suissea povezani s Hosnijem Mubarakom bili su pokojni tajkun Husein Salem – koji je djelovao kao diktatorov financijski 'poslušnik' gotovo tri desetljeća, stekavši bogatstvo povlaštenim natječajima, a umro je u egzilu nakon što se suočio s optužbama za pranje novca.

S Mubarakom je bio povezan i Hišam Talat Mustafa, političar milijarder u njegovoj stranci, osuđen 2009. za angažiranje ubojice da ubije njegovu bivšu djevojku, libanonsku pop zvijezdu Suzanne Tamim, ali njegov račun nije zatvoren sve do 2014.

Još jedan Mubarakov poslušnik povezan s bankarskim uslugama Credit Suissea bio je njegov bivši šef tajnih službi Omar Sulejman. Njegovi suradnici navedeni su u podacima kao stvarni vlasnici računa na kojem je 2007. bilo 63 milijuna švicarskih franaka. Od Sulejmana su strahovali u Egiptu jer je nadgledao mučenja i kršenja ljudskih prava.

Alžirski klijent banke bio je pak Kalid Nezar, koji je služio kao ministar obrane do 1993. i sudjelovao u puču koji je ubrzao brutalan građanski rat u kojem je vojna hunta, čiji je bio dio, optužena za nestanke, masovna pritvaranja, mučenja i pogubljenja zatočenika.

Nezarova navodna uloga u kršenju ljudskih prava bila je opširno dokumentirana do 2004., kada je otvoren njegov račun. Sadržavao je maksimalan iznos od dva milijuna švicarskih franaka i ostao je otvoren do 2013., dvije godine nakon što je uhićen u Švicarskoj zbog sumnje da je počinio ratne zločine. On negira krivnju, a istraga je u tijeku.

Korupcija u Venezueli

Ako obični Alžirci, Egipćani i Ukrajinci imaju razloga žaliti se zato što je Credit Suisse možda pomagao njihovim bivšim vođama, njihove pritužbe blijede u usporedbi s Venezuelcima. Naime novinari koji rade na projektu 'Suisse Secrets' identificirali su račune Credit Suissea povezane s gotovo 20-ak poslovnih ljudi, dužnosnika i političara umiješanih u koruptivne sheme u Venezueli, od kojih se većina vrti oko državne naftne tvrtke Petróleos de Venezuela (PDVSA).

Jedan slučaj uključuje dva poslovna čovjeka sa sjedištem u SAD-u i vezama u Venezueli, Roberta Rincóna Fernándeza i Abrahama Shiera Bastidasa, koji su 2009. krenuli s podmićivanjem dužnosnika u zamjenu za unosne ugovore s PDVSA-om uz pomoć suradnika Fernanda Ardile Ruede. Među onima koji su navodno blokirani bili su zamjenik ministra energetike Nervis Villalobos Cárdenas i visoki dužnosnik PDVSA-e Luis De Léon Perez.

Odvjetnik Jeff Neiman, koji zastupa brojne zviždače Credit Suissea, vjeruje da sam broj skandala koji uključuju banku ukazuje na dublji problem. 'Banka voli reći da su to samo nevaljali bankari. Ali koliko lažnih bankara trebate imati prije nego što počnete imati lažnu banku?' zapitao se. Neiman tvrdi da je u banci postojala kultura 'koja potiče svoje bankare vjerojatno od vrha prema dolje da ne čuju zlo, ne vide zlo, ne govore o zlu, zabijaju glavu u pijesak na dobar dan dok ostalih dana aktivno pomažu ljudima da zaobiđu bilo koji zakon kako bi se na najbolji način zaštitila imovina pod upravljanjem'. Takve navode Credit Suisse oštro odbacuje.

'Banke su kapitalisti koji maksimiziraju profit'

Naveli su i da je 'preliminarni pregled' računa, koje je označio Suisse Secrets Reporting Project, utvrdio da je više od 90 posto pregledanih računa sada zatvoreno ili 'bilo u procesu zatvaranja prije primitka novinarskih upita'. Za preostale račune, koji su i dalje aktivni, banka je rekla da je 'dobro da su poduzete odgovarajuće dubinske analize, pregledi i drugi koraci povezani s kontrolom, uključujući zatvaranje računa na čekanju'.

U priopćenju je Credit Suisse naveo: 'Čini se da su ovi medijski navodi zajednički napor da se diskreditira banka i švicarsko financijsko tržište, koje je doživjelo značajne promjene u posljednjih nekoliko godina.'

Zviždač koji je otkrio šokantne podatke sugerirao je da za ovakvo stanje stvari ne treba kriviti samo banke, jer one su 'jednostavno dobri kapitalisti koji maksimiziraju profit unutar zakonskog okvira u kojem posluju'.

'Jednostavno rečeno, švicarski zakonodavci odgovorni su za omogućavanje financijskih zločina i – zahvaljujući svojoj izravnoj demokraciji – švicarski narod ima moć poduzeti nešto po tom pitanju. Iako sam svjestan toga da su zakoni o bankovnoj tajnosti djelomično odgovorni za priču o švicarskom ekonomskom uspjehu, čvrsto sam mišljenja da bi si tako bogata zemlja trebala priuštiti savjest', ustvrdio je.