Dan prije nego što suci označe početak dugo i žarko iščekivanog 21. Svjetskog prvenstva u nogometu predstavnici Međunarodne nogometne federacije (FIFA, Fédération Internationale de Football Association) u Moskvi će donijeti važnu odluku - onu o domaćinu svjetskog prvenstva 2026. godine. Na stolu se nalaze dvije mogućnosti: zajednička nominacija Meksika, Kanade i SAD-a, te nominacija Maroka, a odluka šefova svjetskog nogometa zakotrljat će još jednu loptu politike, ekonomije i sporta.

Organizacija značajnog sportskog događaja veliki je izazov, no i u tome postoji posebna kategorija. Zimske i ljetne olimpijske igre te svjetsko prvenstvo u nogometu sasvim su druga razina u odnosu na druga velika sportska natjecanja, te s pravom nose etiketu 'mega događaja'. I koliko god sport bio u središtu takvih manifestacija, one se nikada, a posebno u posljednjih nekoliko desetljeća, ne mogu odvojiti od novca. Koliko će sve to skupa stajati i hoće li organizatori išta zaraditi, važna su pitanja koja će za Kanadu, Meksiko i SAD, ili Maroko, dobiti dodatnu važnost 13. lipnja navečer nakon što se objavi odluka FIFA-e.

Isto pitanje, naravno, stoji i pred ruskim organizatorima koji ovih dana provode završne pripreme za četverotjedni spektakl. Za sve organizatore utješna je informacija da odgovor na pitanje postoji. Ono što nije utješna informacija je da taj odgovor glasi: "ovisi". Ekonomija tzv. mega događaja solidno je i redovno istraživana tema koja se aktualizira svaki puta kad nekome padne na pamet organizacija velikog sportskog događaja. Tada se traže analize i troškovnici starih prvenstava i procjenjuju se brojke za neka nova i potencijalna. Iz tih analiza proizlazi da nema jednoznačnog odgovora na to donosi li organiziranje takvog događaja profit, ekonomski rast i koliki su oni točno, ako ih ima.

Problem s organizacijom i procjenom prihoda i troškova je to što se radi o iznimno puno varijabli od kojih je neke teško procijeniti. Od toga koliko će stajati obnova i izgradnja infrastrukture, preko cijene ulaznica za natjecanja, pa do turističkih prihoda ili procjene svih drugih mogućih operativnih troškova. Posebno je pitanje i koje se razdoblje uopće uzima u obzir - jesu li efekti svjetskog nogometnog prvenstva kratkotrajni ili dugotrajni? Analize uglavnom pokazuju da su ekonomski efekti kratkoročni i da se organizatori mogu nadati boljim financijskim rezultatima ako se svjetsko prvenstvo odvija u razvijenijoj državi koja već ima dobar dio infrastrukture potrebne za održavanje događaja.

Primjerice, organizatori svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj, održanog 2006. godine, su krajem te godine objavili da je turistička industrija zaradila dodatnih 300 milijuna eura, da je stvoreno dodatnih 50 tisuća radnih mjesta, da je promet u maloprodaji skočio za dodatnih dvije milijarde eura te da je organizacijski odbor zaradio 56,5 milijuna eura koji su trebali biti raspoređeni za daljnji razvoj nogometa u Njemačkoj.

No, troškovi obnove i izgradnje infrastrukture iznosili su 3,7 milijardi eura i iako je u Njemačku stiglo čak 15 milijuna turista više nego što se predviđalo, teško je podvući crtu i reći koliko je točno na kraju Njemačka profitirala od organiziranja svjetskog prvenstva u nogometu.

Prilog zavrzlami donose i razne neujednačene procjene kojima organizatori barataju ne bi li neki događaj prikazali uspješnim. Dok se u organiziranoj Njemačkoj još moglo doći i do koliko toliko pouzadnih brojki, već je situacija s idućim svjetskim prvenstvom, onim održanim 2010. u Južnoj Africi, puno mutnija. Dok neke analize spominju 3,1 milijardu dolara investiranih u stadione, prijevoz i telekomunikacije, u drugima se iznose brojke od čak 5,2 milijarde dolara. Brazil, gdje se svjetsko prvenstvo održavalo 2014. godine je, prema objavljenim procjenama, za to utrošio čak 15 milijardi dolara. Ono što je zajedničko za obje države je to da su konačni troškovi bili daleko iznad prvih planova.

Problemi se javljaju i kad je potrebno procijeniti prihode koje svjetsko nogometno prvenstvo donosi lokalnoj ekonomiji. Nema sumnje da su turisti vrlo važna stavka na koju se računa, ali prema analizama, turistički utjecaj je puno, puno manji nego što se to često voli naglašavati. Njemačka je imala sreće jer je došlo više gostiju nego što se to početno očekivalo, no i u Južnu Afriku i u Brazil stiglo je manje stranih turista od onoga čemu su se domaćini nadali. Tako jedna analiza navodi da su turisti u Južnoj Africi vratili tek 10 posto ukupnog troška koji je nastao organizacijom prvenstva, a da je ta brojka u Brazilu bila još mizernijih 2,5 posto. I iako strani gosti redovito nose utiske nazad sa sobom te se temeljem pozitivnih reakcija može očekivati da će turizam i u duljem roku donositi pozitivne efekte, analize pokazuju da već za tri godine taj efekt nestaje.

U procjenama posljedica za turizam treba uzeti u obzir da dolazak nogometnih navijača vrlo lako može stvoriti negativan efekt u vidu odustajanja onih turista koje nogomet ne zanima. A prilikom procjena domaće potrošnje opet je važno imati na umu da pojačana potrošnja domaćih potrošača tijekom trajanja nogometnog prvenstva ne mora nužno biti dodatna potrošnja već se može raditi samo o novcu koji bi umjesto toga bio potrošen na nešto drugo, što znači da ne dolazi do dodatnog poticaja za domaću ekonomiju.

Prema informacijama objavljenim ovih dana Rusija je na organizaciju svjetskog nogometnog prvenstva u proteklih pet godina potrošila oko 11 milijardi dolara. Analitička kuća Moody's objavila je procjenu da će ekonomski poticaj, ako ga i bude, biti kratkotrajan, a to nije baš sretna vijest za ruske domaćine kojima bi za međunarodni imidž u ovom trenutku jako dobro došla jedna pozitivna vijest.

U državama poput Rusije, Južne Afrike ili Brazila organizacija velikog sportskog događaja obično je dobar poticaj za investiranje u infrastrukturu koja u suprotnom vrlo vjerojatno uopće ne bi bila izgrađena ili bi za to trebalo puno dulje. S te strane efekti svjetskog nogometnog prvenstva su pozitivni, posebno ako se uzmu u obzir, recimo, investicije u modernizaciju prijevoza i sličnih usluga. No, kao što je to slučaj s tzv. olimpijskim selima koja nakon održavanja olimpijada nerijetko zjape prazna, tako i eventualni dodatni turistički kapaciteti ojačani samo zbog dolaska nogometnih navijača, u dugom roku u Rusiji ili Južnoj Africi, pa i Brazilu, ne donose neku korist.

Svjetsko nogometno prvenstvo je prestižan događaj za zemlju domaćina, no istovremeno to je i prilično skupa manifestacija čiji se troškovi penju u milijarde dolara, a ekonomski efekti koje donosi su vrlo upitni. Nešto bolje stoje domaćini koji već imaju dobro organiziranu infrastrukturu za nagli, ali i kratkotrajni, priljev velikog broja gostiju, ali i za njih je dobit puno više u imidžu države nego u izravnom i opipljivom novcu.

Situacija u državama poput Rusije, kojoj bi ekonomski poticaj svakako dobro došao, još je teža jer kapaciteti i ulaganja usmjereni u kratkotrajnu priredbu – ma koliko ona bila globalni događaj – u srednjem i dugom roku najčešće postanu opterećenje. A ako se tome još pridoda i negativan sportski rezultat – a nemoguće je zaboraviti poraz brazilske reprezentacije od Njemačke rezultatom od čak 7:1 u polufinalu prvenstva u Brazilu prije četiri godine – razočaranje poprima sasvim nove razmjere. I nakon globalnog sportskog događaja, preostaje lokalno nesportsko gunđanje.