Vojković se prije dvije godine vratio osiguravateljskom biznisu te je s partnerima pokrenuo hrvatsko predstavništvo velike francuske tvrtke Gras Savoye, a u njoj je sada manjinski dioničar i prokurist.

Tvrtka Gras Savoye Croatia registrirana je za usluge posredovanja u osiguranju. S ozbiljnim poslom krenula je sredinom prošle godine, a medijima je postala zanimljiva – s tim da su novinari u prvi plan gurnuli zvučnog Vojkovića – nakon što ju je angažiralo Ministarstvo zdravlja.

Vojković i partneri su ministru Siniši Vargi ponudili stručnu podršku u pripremi dokumentacije za javnu nabavu za osiguranje 42 zdravstvene ustanove uz obećanje minimalne uštede od 15 milijuna kuna na visini premija. Varga je to objeručke prihvatio.

Međutim sada se javio Euroherc te je podnio žalbu jer je Ministarstvo zdravlja angažiralo posrednika odnosno Gras Savoye Croatiju bez javnog natječaja. Varga tvrdi da to nije morao napraviti jer posrednika neće platiti Ministarstvo, a posao je vrijedan sedam milijuna kuna, već osiguravajuća kuća.

Pokušali smo o ovom slučaju dobiti Vojkovićev komentar, ali on se za sada odlučio na šutnju.

Odgovore na vječna pitanja tražio je u pustinji i na Himalaji

Vojković se kloni medija već nekoliko godina. Zadnji njegov veći javni istup bio je autorski tekst u Jutarnjem listu u proljeće 2011. Pisao je o svom iskustvu s indijskim duhovnim vođom Sai Babom, tada na samrti.

'Iako sam uvijek živio intenzivan svjetovni život, u nutrini sam oduvijek tragao za odgovorima na neka fundamentalna pitanja koja si ponekad svatko od nas postavlja. Pitanja tko sam, što sam, kamo idem, koji je smisao života, što je smrt, postoji li viša stvarnost, duboko u meni tražila su odgovore', ogolio je tada svoju duhovnu stranu Vojković.

Kako bi spoznao Istinu, proputovao je dobar dio Azije i sjeverne Afrike, u dubokoj egipatskoj pustinji obilazio je stoljetne kršćanske samostane, družio se s pustinjacima, propješačio je i prejahao velik dio Himalaje, družio se sa Sai Babom... a istovremeno se uspješno pentrao društvenom ljestvicom Lijepe Naše zahvaljujući nešto svom pravničkom zvanju i stručnosti, ali i utjecajnim prijateljima te pogotovo HSLS-ovoj članskoj iskaznici.

Poslovnu karijeru započeo je 1990. kao direktor Rubikonaagencije koja se na papiru bavila marketingom, a u stvarnosti financijskim inženjeringom. Partner mu je bio školski kolega Dejan Košutić, unuk prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana

Kratko vrijeme Vojković je bio i urednik časopisa Hrvatski rubikon, popularnog među političkom emigracijom nakon objavljivanja intervjua s Mirjanom Pavelić, kćerkom ustaškog poglavnika. Krajem 90-ih postao je vježbenik u odvjetničkom uredu Marijana Hanžekovića. Njegova bivša supruga Diana podbadat će ga kasnije tijekom brakorazvodne parnice kako mu je ona namjestila to vježbeničko mjesto.

HSLS-ov poletarac objavio rat korupciji i kriminalu

Dolaskom na vlast Račanove koalicije 2000. Vojković je kao tridesetogodišnji HSLS-ov poletarac koji puno obećava zasjeo u fotelju Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP). Mladi i ambiciozni predsjednik HFP-a odlučno je najavio borbu protiv kriminala i malverzacija te rješavanje svih afera njegovih prethodnika. U prvoj godini podnio je više od 300 kaznenih prijava protiv članova uprava propalih firmi u portfelju HFP-a i niz tužbi protiv članova nadzornih odbora koji su nesavjesno obavljali svoj posao.

Od svega toga na kraju nije bilo neke velike koristi. Nad mnogim tvrtkama pokrenut je stečaj, a dio njih se pretvorio u nove korupcijske afere. Vojković je i sam zaradio kaznenu prijavu kada ga je Općina Konavle tužila zbog nepravilnosti u privatizaciji hotela Cavtat. Na kraju mandata našao se u sukobu sa Slavkom Linićem, tada predsjednikom Upravnog vijeća HFP-a, koji je u potpunosti preuzeo vlast nad Fondom.

U ožujku 2002. na zahtjev predsjednika HSLS-a Dražena Budiše Vojković je bez obzira na negodovanje premijera Račana imenovan ministrom gospodarstva. Tu je fotelju zadržao samo pet mjeseci.

Nakratko se zatim vratio u realni sektor i to kod prijatelja Daniela Žderića, a on ga je postavio za potpredsjednika Uprave njegove izdavačke kuće Profil. Ali ubrzo je Vojković krenuo u još jednu dužnosničku avanturu te je u ljeto 2004, nakon novog koalicijskog preslagivanja, preuzeo mjesto predsjednika Uprave Croatia osiguranja (CO).

Vojković se brinuo za svoje, ali i Sanaderove

Državni osiguravatelj za Vojkovićeve vladavine koliko-toliko se dobro nosio s konkurencijom, ali tržišni udio mu se smanjio dok je s druge strane nabujao broj zaposlenih. Iako će kasnije Vojković odbacivati sve optužbe za političko uhljebljivanje, neka imena govore sama za sebe. Tako su posao u CO dobili suprug predsjednice HSLS-a Đurđe Adlešič, Staško, i ljudi dragi šefu HDZ-a Ivi Sanaderu - njegov bivši tjelohranitelj Stipe Čačija i loto djevojka Paola Poljak, kćerka Sanaderovog prijatelja.

Vojković je za glasnogovornika odabrao Ivicu Žigića, prijatelja s kojim je spoznavao Istinu putujući po Aziji.

Sredinom 2000-ih Vojković je bio na vrhuncu svoje državnomenadžerske karijere. Uvijek 'upicanjen', u pomno odabranim odjevnim kombinacijama, sve podvučeno tom mistično-duhovnom crtom, odskakao je od ostalih direktora javnih poduzeća. Zvijezda mu je pak ozbiljno potamnila 2006, kada ga je supruga Diana optužila za fizičko i psihičko zlostavljanje.

Nakon mučnog bračnog brodoloma Vojković se prepustio bonvivanskom životu. Krstario je Jadranom, zavodio je manekenke i studentice, a njegovo lice se sve češće počelo pojavljivati u žutom tisku.

Kosor: Moj bivši prijatelj je plejboj i materijalni Buda

Vojkovićev la dolce vita okončan je dolaskom Darinka Kosora na čelo HSLS-a. Nekadašnji prijatelji, a Vojković je krsni kum Kosorovom prvom djetetu, posvađali su se negdje nakon Vojkovićevog razvoda. On će kasnije tvrditi da su tome kumovale stranačke razmirice dok će Kosor pričati kako su se prestali družiti zbog toga što je on obiteljski čovjek, a 'Hrvoje se rastao i počeo je noću izlaziti s curicama od 20 godina', nazvavši bivšeg prijatelja plejbojom i 'materijalnim Budom'.

'Mislim da ima i komplekse - nije završio fakultet, ne vozi auto, deficitaran je. Ma oko Kosora je puno negativne energije. On, jednostavno, ne trpi jake ljude oko sebe', odgovorio mu je Vojković preko Večernjeg lista.

U žestokom sukobu Vojković je izvukao deblji kraj. Počele su izranjati brojne afere - Croatia leasing, bespravna gradnja vikendice u ekoparku, sumnjive havarije koćarica osiguranih u CO, čiji je suvlasnik bio Vojković, zapošljavanje prijatelja, navodna prijetnja premijerki Jadranki Kosor... Vojković se branio govoreći kako mu sve to pakira šef HSLS-a, ali na kraju je ostao bez direktorske fotelje (samo nekoliko mjeseci prije proglašen je najboljim menadžerom među javnim tvrtkama), a iz stranke je izišao sam.

Tko se zadnji smije, najslađe se smije

Ipak, u Vojkovićevom slučaju se pokazala istinita poslovica 'tko se zadnji smije, najslađe se smije'. Kosor danas vodi politički gledano beznačajnu stranku dok mu je bivši prijatelj svoju smjenu masno naplatio. Tužio je CO zbog nezakonitog otkaza te je 2012. dobio višemilijunsku otpremninu, a procjene se kreću od 3,5 do čak 7,5 milijuna kuna bruto.

Zanimljivo je da se Nadzorni odbor CO imenovan od SDP-a tada nije htio žaliti na presudu zagrebačkog Trgovačkog suda, što su neki objasnili prijateljskim vezama Vojkovića i premijera Zorana Milanovića

Dobri odnosi njih dvojice sežu dublje u prošlost. Milanović je 2008. kupio od tadašnjeg potpredsjednika HSLS-a i šefa CO-a dvoetažni stan u središtu Zagreba, u Krajiškoj ulici. Novinari Slobodne Dalmacije otkrili su da je od Erste banke tada 42-godišnji Milanović dobio kredit od 290.000 eura i uz rok otplate od 30 godina, što je rok koji tada nije bio dostupan starijima od 35 godina. I opet kola priča kako je zahvaljujući Vojkoviću Milanović dobio povoljniji kredit.

Naravno, i ova zadnja afera oko dodjeljivanja sedam milijuna kuna vrijednog posla tvrtki Gras Savoye Croatia, u kojoj je Vojković manjinski dioničar, ne može proći bez spominjanja premijerovog imena.