'Traže više za vlasti na lokalnim razinama, više za neke nove, tuđe lijepe želje. Eto, i više za državnu poljoprivrednu banku. Jer, baza iz koje dolazi dio novoizabranih zastupnika na taj način može graditi svoj prosperitet na tuđemu novcu. Isto će se uskoro tražiti i za druge glasačke baze. Takva je neminovnost politike. Jer u konačnici, politika je o novcu', piše Šonje čiji post prenosimo u cijelosti:

Ružica Vukovac iz Mosta ističe da je najviše razgovora s HDZ-om i SDP-om oko državne poljoprivredne banke. To je linija od koje Most ne odstupa.

Logično. Riječ je o bitci unutar javnog sektora za kontrolu nad financijskim sredstvima. Prvi put iz ove političke priče probila je lova. Iako konkretne proračunske brojke niti gotovo mjesec dana nakon izbora nisu spomenute.

Zahvaljujući tome što bitna financijska pitanja još nisu otvorena, HDZ i SDP slažu se u više od 90% stvari s Mostom. Treba li objašnjavati da je to neprijeporan znak srodnosti njihova političkog DNK?

U ekonomskom smislu, riječ je o tri javnosektorske stranke čija su glavna briga statusni i financijski odnosi unutar najšire definiranog javnog sektora. Stvari će možda biti jasnije ako imamo na umu da je od 19 početnih zastupnika Mosta jedan poduzetnik, a 18 ljudi je karijerno vezano uz javni sektor. Ni HDZ ni SDP nisu puno bolji.

Stoga ideja Bože Petrova o tripartitnoj koaliciji MOST - HDZ - SDP uopće nije bila nelogična. Oni su svi po karijernom porijeklu upućeni na očuvanje aktualnog javnog sektora, i lako su se u 90%+ dogovorili da ga treba malo modificirati kako bi bio efikasniji, ali ne nužno i manji odnosno manje moćan.

Jer, reforme o kojima se ovih dana govori nisu privatizacija, poticanje konkurencije, outsourcing, otvaranje tržišta, sve ono što bi u konačnici moglo bitno ograničiti razgranati javni sektor koji je zarobio ono privatno i poduzetno. Izgleda da nikoga nije briga što HDZ, HSLS i Bandić u zagrebačkoj gradskoj skupštini u ovom trenutku 'uređuju' tržište taxi usluga tako da suzbiju konkurenciju. Taj odmak od svakodnevice pokazuje da se na nacionalnoj razini zapravo pregovara o nečem za njih puno važnijem - o novom kontrolnom mehanizmu nad levijatanom, a ne o nekoj bitnoj promjeni našeg društvenog modela koji počiva na sveprisutnosti države i skepsi prema privatnom i poduzetnom, osobito prema konkurenciji.

Dakle, reforme o kojima slušamo, reforme su kontrolnog duopola koji bi se trebao transformirati u tripartitni kontrolni mehanizam nad našim pretilim javnim sektorom.

Tako dolazimo do nečega što nije nužno loše: do disperzije moći u kojoj će možda doći i do smanjenja broja državnih dužnosnika i politički imenovanih osoba (kako bi se lakše uzajamno kontrolirali), a stradat će i neka općinica. To smanjenje plaćenih političkih funkcija koristan je nusproizvod ovoga novog vida unutar javnosektorske političke borbe.

Ali, pri tome moramo biti svjesni da Most ipak nije ništa drugo nego artikulacija treće javnosektorske interesne skupine. Koja od prve dvije – otprije etablirane i formirane u vidu koalicija takozvanog lijevog i desnog centra - traži više za neke druge državne projekte.

Traže više za vlasti na lokalnim razinama, više za neke nove, tuđe lijepe želje. Eto, i više za državnu poljoprivrednu banku. Jer, baza iz koje dolazi dio novoizabranih zastupnika na taj način može graditi svoj prosperitet na tuđemu novcu. Isto će se uskoro tražiti i za druge glasačke baze. Takva je neminovnost politike. Jer u konačnici, politika je o novcu.

Ta činjenica, kao što je rečeno na početku, još nije došla do izražaja. Proračune sa svim detaljima prihoda i rashoda nitko se do sada nije usudio staviti na stol. Vještim zaobilaženjem detaljnijih brojki odgodili su igru istine. Tako su u produžetku uvertire u novu političku eru uspjeli zadržati još malo te ugodne aureole moralne superiornosti i napete pažnje naivnijega dijela građanstva.

No, i to će proći. Ljepota vremena je u tome što prolazi, a ljepota demokracije leži u njenoj pragmi. U legitimnosti gotovo svakog interesa. Takva nas narav demokracije prije ili kasnije lišava mesijanstva u politici. U mnogih to izazove plač nad prošlim vremenima velikih vođa, narodnog jedinstva, i njihovih kasnijih reinkarnacija. Ali u biti, važnost i moć novca koji je transparentno stavljen na politički pregovarački stol (umjesto ispod stola), ima civilizirajuću ulogu. Podsjeća nas koliko smo različiti, a opet upućeni jedni na druge. I slični jedni drugima.

Stoga je vrijeme da se konkretno progovori o glavnom alatu upravljanja državom – novcu i proračunu. Ili je vrijeme da se svi skupa lijepo uputimo na nove izbore.