Izaslanstvo hrvatske vlade ovog vikenda boravi u posjetu Kini, a prema najavi događaja premijer Andrej Plenković bi sa suradnicima trebao prisustvovati raznim sastancima uglavnom okrenutim gospodarskim odnosima dviju zemalja. Plenković će se tako sastati i s predstavnicima nekih velikih kineskih državnih kompanija (China Road and Bridge Corp., China Railway Group, CSIC Shipbuilding Corp.), a u utorak, pred sam kraj boravka, u Šangaju bi se trebao održati i hrvatsko-kineski gospodarski forum. Uz premijera u posjeti drugoj po veličini svjetskoj ekonomiji nalazi se i izaslanstvo Hrvatske gospodarske komore "zajedno s predstavnicima brojnih hrvatskih tvrtki".

Interes za jačim ekonomskim povezivanjem Kine i Hrvatske je priča stara barem dva desetljeća i vezana je uz snažan gospodarski uzlet Kine koji svoje začetke ima još u osamdesetim godinama. Tijekom devedesetih su se tako u Zagrebu počele u velikom broju otvarati tvrtke koje su uvozile jeftinu kinesku robu, a tada su počeli i brojni, mahom neuspjeli, pokušaji da se neki proizvodi domaćih kompanija plasiraju na enormno i nezasitno kinesko tržište. Kroz godine je ekonomska veza Kine i Hrvatske jačala uglavnom iz kineskog smjera prema nama i Kina je danas veličinom deseti vanjskotrgovinski partner Hrvatske. Ukupna vrijednost trgovine lani je bila nešto viša od 806 milijuna eura, u usporedbi s Njemačkom s kojom je premašila 5,1 milijardi eura ili Italijom s kojom je dosegnula 4,7 milijardi eura.

Uz trgovinu i manjim dijelom turizam, Kina se godinama u mnogo navrata spominjala i kao potencijalni investitor u Hrvatsku, posebno u velike infrastrukturne projekte, poput željeznice ili morskih luka. Kini je početkom ove godine konačno uspjelo da s hrvatskim vlastima ugovori posao izgradnje Pelješkog mosta u vrijednosti 2,1 milijarde kuna, a upravo se takvi projekti već petnaestak godina nalaze u središtu interesa oko jačanja kineskog utjecaja u svjetskim ekonomskim tokovima.

Izgradnja Pelješkog mosta, prema dostupnim informacijama, tek je drugi takav projekt koji su velike kineske kompanije uspjele ugovoriti u Europskoj uniji. Prije toga samo je Poljska s Kinezima dogovorila izgradnju autoceste tijekom priprema za održavanje europskog nogometnog prvenstva 2012. godine, no kineska kompanija je nakon nepunih godinu dana pobjegla iz Poljske ostavivši posao nedovršenim. Kinezi su u međuvremenu dogovarali i gradili mnoge projekte u Europi, ali izvan EU, a razlog za to leži u činjenici da su kineske kompanije sklone ugovore potpisivati izravno u pregovorima s vlastodršcima, dok EU inzistira na strogoj provedbi natječaja javne nabave.

U svojem ekonomskom rastu Kina se oslanja na vlastiti sustav tzv. socijalističke tržišne ekonomije u kojem glavnu riječ drži vladajuća Komunistička partija Kine, a koji se bazira na miješanju tržišnog gospodarstva sa snažnim prisustvom i nadzorom države koja diktira osnovne smjerove razvoja. U provedbi tog ekonomskog plana Kina se uglavnom drži vlastitog iskustva i vlastitih preporuka te se rijetko obazire na vanjske kritike, drugih velikih ekonomija ili međunarodnih institucija tvrdeći da se ne miješa u tuđe ekonomske odnose i ne želi da se drugi miješaju u njene.

Pod tim stavom prije pet godina kineski predsjednik Xi Jinping je započeo i inicijativu oživljavanja nekadašnjeg puta svile koji je spajao istok Azije i Europu. Iako inicijalno zamišljena da obuhvaća samo kopnenu i morsku rutu, do danas se pod inicijativom realiziraju razna kineska ulaganja u infrastrukturne projekte u regijama koje i nisu na izravnom potezu iz Azije u Europu. Među njih, između ostalih, ulaze i projekti u Africi gdje je Kina u posljednjih petnaestak godina izgradila status velikog ulagača, ali i znatne opasnosti za afričke resurse i interese.

Kinezi su tamo, kao i drugdje u svijetu, sklopili brojne poslove izravno s vlastodršcima i mimo natječaja zbog čega se s vremena na vrijeme mogu čuti i ocjene o kineskoj "okupaciji" Afrike. Iako su takve procjene pretjerane, neki primjeri pokazuju suptilan način na koji Kina širi svoj ekonomski, ali i politički, otisak. Ugovori s kineskim državnim kompanijama često su atraktivni jer s njima dolazi i relativno jeftino financiranje, također iz Kine. No, ako siromašna država upadne u probleme s vraćanjem dugova, aktiviraju se razne klauzule iz ugovora koje imaju poprilično ozbiljen posljedice.

Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva je onaj iz Šri Lanke. Nakon što ta država nije mogla vraćati kredit Kinezi su krajem 2017. ušli u stogodišnji zakup luke na jugu tog otoka koja ima vrlo bitnu geostratešku poziciju. Početkom ove godine pojavile su se informacije da slična sudbina čeka i dio luke u afričkom Džibutiju, teritorijalno maloj, ali vrlo važnoj državi na svjetskoj geopolitičkoj pozornici u kojoj vojne baze imaju brojne velike vojne sile. Prije nekoliko tjedana pojavile su se informacije da bi Kinezi mogli preuzeti i zambijskog nacionalnog distributera električne energije i iako su zambijske vlasti u međuvremenu demantirale tu informaciju, nesigurnost i dalje postoji. Kineski utjecaj ne prestaje u područjima oko ekvatora nego se širi i puno dalje. Prije dvije i pol godine najveći kineski brodar China Cosco Shipping preuzeo je od grčkih vlasti većinsko vlasništvo u grčkoj luci Pirej koja je u međuvremenu postala vrlo važna ulazna luka za kinesku robu.

Prema izračunima stručnjaka s američkog sveučilišta Johns Hopkins u razdoblju od 2000. do 2017. kineska država i njene organizacije su odobrile više od 140 milijardi dolara kredita afričkim državama i državnim kompanijama. Strah od prezaduživanja prema Kini je u posljednje vrijeme naveo neke države poput Pakistana ili Malezije da odbiju jeftine kineske kredite i odluče se za druge izvore financiranja. Na zapadu Afrike, Sijera Leone je prije nepunih mjesec dana raskinuo 300 milijuna dolara vrijedan ugovor s Kinom o izgradnji novog aerodroma u blizini glavnog grada Freetowna. Aerodrom su trebale graditi kineske kompanije.

Iako se iz medija često mogu čuti kritike na kineski način poslovanja i način na koji ta ekonomska velesila stvara i politički utjecaj diljem svijeta, Kina se ne obazire previše na takve kritike. Povremeno kineske vlasti opraštaju neke dugove, no ne treba smetnuti s uma da u takvim slučajevima postoje i neki drugi interesi. Kroz takvu prizmu potrebno je promatrati i kineski interes za ulaganjima u Hrvatskoj.

Hrvatski izvoz u Narodnu Republiku Kinu uvijek je zapinjao na istoj stvari – Hrvatska jednostavno nema kapaciteta za proizvodnju koji bi mogli zadovoljiti kinesku potražnju, barem kad se radi o jednostavnijim proizvodima. S druge strane, izvoz znanja ili izvoz složenijih proizvoda tzv. visoke dodane vrijednosti hrvatske vlasti nikada nisu smatrale prioritetom, barem ne više od uobičajene demagogije koja stiže iz državnog vrha.

Podaci Državnog zavoda za statistiku za prvih sedam mjeseci ove godine pokazuju određeni rast u trgovini između Kine i Hrvatske, što je na tragu dugogodišnjih trendova. Izvoz iz Hrvatske u Kinu je do kraja srpnja povećan za 17 milijuna na ukupno 76,3 milijuna eura, dok je uvoz iz Kine u istom razdoblju porastao za 61,7 milijuna na ukupno 476,1 milijuna eura. Hrvatska u Kinu izvozi robu poput drva ili strojeva za obradu gume i plastike, dok nam iz Kine stižu klima uređaji, mobiteli i računala.

U usporedbi s ekonomskom snagom Kine Hrvatska je uglavnom nevidljiva. No, baš kao i u nekim drugim primjerima, poput naftno-plinsko-energetskih zavrzlami u kojima se isprepliću ruski i američki interesi, Hrvatska u kineskim interesima može odigrati ulogu pijuna kojeg svi gurkaju prema vlastitoj volji. U tom ekonomsko-političkom šahu figure nam već dugo ne stoje nikako.