U saborskom povjerenstvu za privatizaciju Ine naći će se suprotstavljene političke struje HDZ-a i SDP-a, koje jedna drugoj spočitavaju propuste u privatizaciji Ine. I jedni i drugi smatraju da je postupak privatizacije proveden netransparentno te da je MOL u konačnici dobio prevelika upravljačka prava. Dok se koalicijskoj vladi spočitava prvotni grijeh popuštanja MOL-u počinjen u ranoj fazi privatizacije, vlada Ive Sanadera nalazi se pod teškim optužbama o pogodovanju MOL-u prilikom obnove dioničarskog ugovora
Čiji je grijeh veći, pokazat će istraga, ali to neće promijeniti tužnu činjenicu da je tijekom šestogodišnje koalicije s MOL-om Ina puno više izgubila nego što je dobila.
MOL DOBIO PRAVO VETA S ČETVRTINOM VLASNIŠTVA
Privatizaciju Ine pokrenula je koalicijska Vlada 2003. Tada je mađarski MOL pobijedio na javnom natječaju i stekao 25 posto plus jednu dionicu za 505 milijuna dolara. Ulaskom MOL-a u dioničku strukturu sklopljen je i partnerski ugovor između Vlade i mađarske tvrtke kojim je regulirano upravljanje kompanijom. U peteročlanu Upravu ušla su dva mađarska člana te je dogovoreno da se odluke o tekućem poslovanju donose natpolovičnom većinom, a strateške odluke kvalificiranom većinom od šest glasova.
To znači da je već tada MOL dobio pravo veta na ključne poslovne odluke poput donošenja poslovnog plana, plana investicija, sklapanja ugovora čija vrijednost premašuje 80 milijuna kuna i sl. Vlada je s MOL-om dogovorila i ambiciozni poslovni plan do 2007, prema kojem su predviđena ulaganja od milijardu i pol dolara, od čega se milijarda dolara trebala uložiti u istraživanje i proizvodnju, a 355 milijuna u dvije hrvatske rafinerije - riječku 237 milijuna te sisačku 107 milijuna.
Kritičari su i tada bili protiv sporazuma, smatrajući da se MOL-u prepuštaju nerazmjerno velika upravljačka prava u odnosu na njihov udio u vlasništvu. Spominjala se i neadekvatna cijena koju je MOL platio za navedene povlastice. Protivnici sporazuma tvrdili su da je MOL trebao platiti znatno veću premiju s obzirom na prava koja mu osigurava dioničarski ugovor. Podsjetimo, MOL je za dva i pol milijuna dionica platio 505 milijuna dolara odnosno 202 dolara po dionici (cca 1.100 kuna po današnjem tečaju).
JAVNOM PONUDOM DO 47 POSTO
U drugoj fazi privatizacije koja se odvijala 2006. i 2007. 32 posto dionica stekli su građani, bivši zaposleni i branitelji. Oko 45.000 građana kupilo je 17 posto dionica Ine u javnoj ponudi po cijeni od 1.690 kuna, sedam posto dodijeljeno je braniteljskom fondu, a ostatak su kupili radnici i bivši zaposlenici Ine po povlaštenim uvjetima.
U trećoj fazi privatizacije koja se odigravala 2008, MOL je kroz javnu ponudu stekao još 22 posto dionica. Vlada nije prodavala dionice, već su prodavatelji bili institucionalni ulagači i mali dioničari. Međutim, tijekom privatizacijskog procesa, premda je bilo i drugih interesenata (OMV, Lukoil), Vlada je cijelo vrijeme preferirala MOL i tako de facto isključila druge potencijalne strateške ulagače.
Najprije su vođeni pregovori o zamjeni dionica, a kasnije, kada je MOL odlučio objaviti javnu ponudu, Vlada se pojavila kao strateški partner MOL-a, dajući do znanja da neće prodavati svoje dionice. U takvim okolnostima ostali potencijalni ulagači nisu imali interesa objavljivati javnu ponudu. Ipak, MOL je u javnoj ponudi ponudio fer cijenu od 2.800 kuna po dionici, uzimajući u obzir stanje na svjetskim burzama koje su te godine doživjele slom.
NOVI DIONIČKI UGOVOR OSIGURAO PREVLAST MOL-u
Uoči javne ponude istekao je petogodišnji dioničarski ugovor između Vlade i MOL-a. Pregovori koji su trajali tijekom 2008. (prije i poslije javne ponude) rezultirali su spornim ugovorima zbog kojih je na stup srama pribijen njihov glavni protagonist Damir Polančec. Novim sporazumom MOL je sa 47,15 posto dionica Ine (samo tri posto više od države) preuzeo dominaciju u upravi i nadzornom odboru.
MOL u Nadzornom odboru Ine ima pet članova, a hrvatska strana četiri, uključujući predstavnika radnika. U Upravi Ine MOL ima tri predstavnika, jednako kao i Hrvatska, no predsjednik Uprave je Mađar pa u slučaju kad je glasovanje neodlučno, njegov glas nosi prevagu. Također, uvedena je rukovodna struktura neuobičajena je za hrvatski Zakon o trgovačkim društvima kojom je marginalizirana uprava društva. Izvršne ovlasti Uprave preuzeo je, ustvari, Odbor izvršnih direktora u kojemu MOL-ovi kadrovi odlučuju o svemu bitnome u Ini, a hrvatskima su prepušteni manje važni poslovi.
Drugi sporni element sporazuma je preuzimanje plinskog biznisa od INA-e, kojim se Vlada obvezala sanirati gubitke tog segmenta poslovanja dok se cijena plina ne uskladi s tržišnom. Na taj način Hrvatska je preuzela, prema nekim procjenama, skoro četiri milijarde kuna troška koji nije trebala preuzeti. Nikome nije jasno zašto je hrvatska strana preuzela na sebe sav trošak, umjesto da je dogovorena podjela tereta s INA-e.
Nakon svega, ostaje mnogo otvorenih pitanja na koje treba odgovoriti povjerenstvo. Zasad je sigurno jedino to da INA-i šestogodišnja koalicija s MOL-om nije donijela puno dobroga. Strateški ugovor s MOL-om predviđao je ulaganja u razvoj i modernizaciju rafinerija kojima bi se INA trebala razvijati i postati konkurentna velikim srednjoeuropskim kompanijama. Nažalost, investicijski ciklus je izostao, INA je izgubila veliki dio tržišta regije, a konkurencija je tuče i na domaćem terenu. Od nekadašnje 'zlatne koke', INA je postala kompanija koja posluje s gubitkom i k tome ima ozbiljnih problema s likvidnošću.
Što možemo očekivati od istražnog povjerenstva? Sudeći prema dosadašnjim sličnim slučajevima (afera Kamioni), izglednije je da će se njegov rad pretvoriti u političko prepucavanje nego u konstruktivnu istragu.
