Rossanda je rođen u Puli u ožujku 1968. godine. U istom gradu 26 godina kasnije, 1994., završava Fakultet ekonomije i turizma, na kojem je specijalizirao financije i stekao zanimanje diplomiranog ekonomista.

Još kao student Rossanda je radio u Uljaniku, a poslije završetka fakulteta zapošljava se u brodogradilištu kao ekonomski analitičar. Tri godine kasnije postaje direktor društva Uljanik Financijske usluge, a na tu je poziciju došao s pozicije voditelja financija Uljanik Strojogradnje.

Potom odlazi u matičnu grupu Uljanik te postaje zadužen za financiranje svih društava u grupi i posao mu biva održavanje likvidnosti, praćenje kunskog i deviznog poslovanja te praćenje poreznog sustava.

Tijekom 2012. intenzivno je radio na provedbi organiziranog radničkog dioničarstva u Uljaniku sudjelujući u radu oko promjene i prilagodbe zakonske regulative, pripremi svih skupštinskih odluka i statutarnih određenja kao osnove za radničko dioničarstvo i dokapitalizaciju Uljanika.

Prije pet godina, 2013., neposredno pred preuzimanje riječkog brodogradilišta 3.maj, Rossanda postaje predsjednik Uprave Uljanika. Na tom je mjestu naslijedio Antona Brajkovića, a smjena na vrhu došla je nakon dokapitalizacije u kojoj su dionice Uljanika dokupili privatni investitori poput mirovinskih fondova te radnici tvrtke. Kako je Uljanik poslovao pod Rossandom, detaljno smo secirali u ponedjeljak u tekstu: 'Pogledajte kako je tonuo Uljanik u proteklih pet godina, dugovi eksplodirali, novac iscurio'.

Zbog lošeg poslovanja, rastućih dugova i sve većih gubitaka Rossanda se našao pod lavinom kritika radnika i sindikata. Svi se pitaju kako je moguće da je Uljanik tonuo pet godina, a da nijedna od zainteresiranih strana (radnici, sindikati, ostali vlasnici, država) nije reagirala sve do sada?

Djelomičan odgovor na to pitanje dao nam je Franko Belas, jedan od osnivača Stožera za obranu Uljanika, koji tvrdi da su sindikati djelovali s Upravom i da su obične radnike držali u neznanju. Radnici se pak nisu puno zamarali sudbinom tvrtke dok su redovito primali plaću. No vratimo se na lik i djelo Giannija Rossande.

Osoba dobro upućena u poslovanje Uljanika pod vodstvom Rossande za tportal kaže kako je riječ o pristojnom, korektnom i operativnom profesionalcu.

'On je u Uljaniku od studentskih dana, bio je direktor financija i bilo je logično da postane predsjednik Uprave. Za neke možda i nije bio dobar, no za druge menadžere je pozitivac', kaže naš izvor.

Radnici Uljanika Rossandom nikada nisu bili previše oduševljeni. Godinama su nagađali koliku prima plaću, a kada je objavljeno da radi za 125.000 kuna mjesečno, Rossanda je poslao demanti te informacije medijima, ali nije otkrio koliko zaista zarađuje. Iz više izvora razni mediji doznaju da njegova mjesečna plaća iznosi oko 60.000 kuna. Demantirao je i napise da mu je isplaćen bonus jer je tvrtka cijelo vrijeme u gubitku pa nije bilo ni osnove za isplatu bonusa.

Prije dva dana Jutarnji je objavio da je Rossanda u Puli sagradio vilu od 205 kvadrata s bazenom od 40 kvadrata, što je dalo još goriva svim njegovim kritičarima koji su i ranije tvrdili da se obogatio na račun Uljanika.

Samir Hadžić, koji je ujedno mali dioničar tvrtke u kojoj trenutačno ne prima plaću, ispričao je Jutarnjem da se za tu kuću nije znalo dok Rossanda sam javno nije izašao s tom informacijom u intervjuu za lokalni list.

'Tada se pravdao da se nije obogatio od plaće, da posjeduje mali brod i gradi malu kuću. Na kraju se ispostavilo da je to vila u prvom redu do mora u Pješčanoj uvali, elitnom dijelu grada. Kada sam to saznao, nisam ni htio ići tamo da vidim o čemu se radi', kaže Hadžić.

Bruno Bulić, dugogodišnji predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, za Rossandu nam kaže kako je bio vrlo bahat te kako je glavna osobina njegove uprave to da su radnici živjeli u jednom svijetu, a menadžeri u drugom.

'Karakteristika svih mladih menadžera je dosta bahatosti. Bio sam kod njega prije dvije-tri godine na jednom razgovoru te sam mu ukazivao na probleme i to je završilo jako grubo. Uprava nije dijelila sudbinu brodogradilišta, nije dijelila sudbinu radnika, živjeli su u svojem svijetu i to nije prihvatljivo, pogotovo kada se zna kakva je vlasnička struktura Uljanika', kaže Bulić i nastavlja:

'Ova uprava u Uljanik je uvela 'SFRJ', a to vam znači - sedam filozofira, jedan radi. U odnosu na izvršitelje bilo je previše rukovoditelja, ljudima se prijetilo i to je posve neprihvatljivo.'

Radnici Uljanika, prema Buliću, pod Rossandinom upravom bili su u stalnom strahu od gubitka prava, a zbog prevelikog broja 'šefova' u odnosu na radnike u škveru pala im je i motivacija.

Zanimljivo, na kraju priče Bulić radnike ne oslobađa krivnje za stanje u kompaniji:

'Imali su godine da se sindikalno ili na neki drugi način organiziraju. Pogledajte samo ove prosvjede u Zagrebu i Puli - ne zna se tko ih vodi i ne zna se koji su točno zahtjevi radnika. To najbolje odgovara politici i raznim drugim organizacijama koje će na ovoj tragediji skupljati političke bodove.'

Zatražili smo u Uljaniku komentar Giannija Rossande o njegovu mandatu koji je, podsjetimo, od ponedjeljka ponudio na raspolaganje, kao i o nezavidnom stanju u kojemu se našao škver što ga je on vodio. Upitali smo ga što bi da može promijenio pri vođenju Uljanika u proteklih pet godina i kako komentira aktualnu situaciju s neisplatom plaća, no do zaključenja teksta nismo primili nikakav odgovor.