“To je pravni lijek koji je dostupan Vladi. Švicarski sud tek treba odlučiti hoće li dopustiti reviziju. Ako odluče, onda se ponovo pokreće postupak arbitraže”, objašnjava. “Revizija je sporazum dvije strane da će netko treći riješiti njihov spor i da će obje te osobe, ne znajući što će biti rješenje, prihvatiti to. Hrvatska se obvezala da će prihvatiti kad je išla u arbitražu prvi put. Moralo bi se dogoditi nešto spektakularno da se promijeni ta presuda”, objašnjava, javlja N1.

Na pitanje je li pravomoćnost presude Ivi Sanaderu taj moment koji će biti ključan u novoj odluci o arbitraži, on kaže da je ta presuda postojala i kad je donesena prva odluka.

“Kako će biti, teško mi je prognozirati”, kaže.

Osvrnuo se i na rušenje presude na Ustavnom sudu. Najviši sud u Hrvatskoj srušio je 2015. Turudićevu presudu Sanaderu uz obrazloženje da je Županijski sud propustio objasniti zbog čega se bivšem premijeru sudilo kao službenoj osobi.

Ni ocjena da je dioničarski ugovor MOL-a s hrvatskom Vladom bio štetan za Hrvatsku, Ustavni sud prije šest godina nije smatrao dokazom da je došlo do koruptivnih radnji.

“Ta odluka je imala veliki značaj, ne samo za borbu protiv korupcije u Hrvatskoj, to je bila instancijska odluka. Tu su odluku dobro analizirali i oborili istaknuti stručnjaci, profesorica Đurđević, oni su uzeli niz elemenata i dokazali da ta odluka nije dobra. Ustavni sud nema pravo donositi takve odluke. Bez obzira na to, mi tu odluku moramo poštovati”, kaže.

O tome može li Ustavni sud opet napraviti isto kaže da se ne zna hoće li sada osuđenici podnijeti ustavne tužbe. “Ne želim vjerovati da bi Ustavni sud dao garancije Vladi da neće ukinuti odluku. To bi bilo protivno vladavini prava”, govori.

“Ne znam hoće li biti ustavne tužbe i kako će sud odlučiti, ali jedna od opcija je da bude kako i prije”, kaže Turudić.

“Postoji dobar dio stručne javnosti koji smatra da se mogao pokrenuti postupak pred hrvatskim sudom, da bi se te izmjene i dopune međudioničarskog ugovora proglasile ništavnim. O tome se intenzivno razmišljalo. Čitao sam mišljenje zamjenice glavnog državnog odvjetnika o tome. Zašto se odustalo? Neki kažu da se to ne može napraviti, ja kažem da može. Arbitraža se ustanovljava radi trgovačkih sporova, ovdje se radi o kaznenom djelu. Arbitražni sud nema pravo nekog proglašavati krivim ili ne”, objašnjava Turudić.

“Ne može kazneni postupak biti arbitražni. Respektiram takvo mišljenje, ali se ne slažem s njim”, kaže.

Na pitanje mora li se s revizijom, u slučaju da do nje dođe, složiti MOL kaže: “Ne mora se složiti, mi smo podnijeli zahtjev, švicarski sud će odlučiti je li taj zahtjev dopušten.”

O tome što bi Vlada trebala napraviti kaže: “Nitko ne može mađarskoj strani uzeti dioničarske udjele. Radi se o upravljačkim pravima. INA je prodana 2003., prodanao je 25 posto plus jedna dionica, i tada je mađarska strana imala više upravljačkih prava nego RH danas s 44 posto. Ta upravljačka prava su u potpunosti prenesena na odbor izvršnih direktora koji stoluje u Budimpešti.”

“Za izmjenu ugovora treba suglasnost druge strane. Proglasiti ga ništetnim. Stanje se vraća na 2003. godinu. U siječnju 2009 . je sklopljen taj ugovor, ako je ništetan, onda se vraćamo na stanje iz 2003., ali samo u pogledu upravljačkih prava”, objašnjava Turudić što bi Vlada trebala napraviti.

Hrvatska nema pristup Zsoltu Hernadiju.

“I to mi je posve nejasno. Županijski sud u Zagrebu je prije pet godina postavio pitanje sudu u Luksemburgu. Svih pet pitanja je bilo u našu korist, rijetko se to događa na stranim sudovima. Nakon toga je stvar bila na Vladi, EK je čuvar Lisabonskog ugovora i ona stara o povredama ugovora. Ali, mora joj se obratiti Hrvatska vlada. Nakon te odluke zavladao je potpuni muk. Još uvijek postoji europski uhidbeni nalog (EUN) protiv Hernadija. Sad treba raspisati EUN radi izvršenja kazne, nakon toga poslati mađarskoj strani pravomoćnu presudu na priznanje. Onda, ako se ogluše, a dosad su se uvijek oglušili, poslati presudu sudu EU-a”, govori.

Na pitanje koliko je realno očekivati da švicarski sud odluči vratiti ovaj predmet na arbitražu kad su njihovi stručnjaci o njemu već odlučili, nije htio odgovoriti, kaže da bi to bilo “pretenciozno”.

Kad je Sanadera proglasio krivim, Turudić je poslao i poruku da se korupcija ne isplati.

“Da, gorak je okus u ustima nakon devet godina. Sve izgleda kao da jedino Ivo Sanader ispašta radi toga. On sigurno nije jedini krivac. Ta poruka nije dobra. Ti novci još uvijek nisu vraćeni. Upravljačka prava stečena kriminalnim putem, nisu vraćena. Pesimist sam da će to biti naplaćeno. Nakon proglašenja presude postojao je rok od 15 dana da Ježić donese novce. To do dan danas nije, ako se to ne plati, onda to prelazi na ODO do izvršenja”, govori.

Nije bio raspoložen komentirati ni smjene u NO-u INA-e.

Na pitanje o dugotrajnosti postupaka i namjeri predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića da to promijeni kaže: “Ne može puno, ne vidim ni namjeru. Predsjednik VS-a se bavi ovršnim pravom i istupima u medijima, zalaže se za ukidanje okvirnih mjerila, to znači da suci ne bi morali raditi koliko im je zadano nego koliko misle da treba. On nema neke ovlasti, protiv njega je vođen stegovni postupak jer nije ispunjavao zadane kvote. Od njega ne očekujem apsolutno ništa niti on to može”, govori o Dobroniću.

Postoji dio lijenih sudaca koji svoj posao ne rade dobro, priznaje Turudić, a na pitanje kome odgovara da postupci traju tako dugo kaže: “Ako ne odgovara vlasti, zašto ne promijeni zakon?”

“Bivši premijer nije baš sam donosio sve odluke, iza njega je stajala vojska”, zaključuje Turudić temu Sanadera.