U razdoblju 1999. do 2009. Hrvatska nije imala ni jednu godinu bez rebalansa državnog proračuna – bilo je čak 14 rebalansa u 11 godina. To ukazuje, upozoravaju sa zagrebačkog Instituta za financije, da se država vodi neplanski i stihijski, od danas do sutra
Dvije stručnjakinje s Instituta, Dunja Beneš i Katarina Ott, napravile su kratku povijest rebalansa proračuna u zadnjih 11 godina. Njihova analiza pokazuje da su sve Vlade od 1999. do danas, i SDP-ova i HDZ-ova, više mislile kako se održati na vlasti nego smisleno voditi javne financije.
'Nešto što bi trebalo biti izvanredno i zbog čega u dobro uređenim državama znaju padati ministri financija, pa čak i čitave vlade, u Hrvatskoj je tako normalno da se time kalkulira već na samom početku godine, pa i sam ministar financija pri donošenju proračuna najavljuje da će se problemi rješavati rebalansom, a opozicija i mediji sredinom godine čak i prozivaju vladu zbog kašnjenja s rebalansom', ističu autorice u svom radu.
Hrvatske vlade, pokazuje njihova analiza, redovito pripremaju i predlažu proračune za koje se od samog početka znaju da nisu ostvarivi, bez obzira što ih na to stručnjaci redovito upozoravaju.
Da se prilikom planiranja proračuna vladajući većinom vode političkim interesima, a ne stručnim, dokazuje i to da su se svake godine kad su bili parlamentarni izbori (2000, 2003. i 2007) rađeni rebalansi kojim su značajno povećavani rashodi za zaposlene i socijalne naknade.
Tako su 2007. za oko 700 milijuna kuna povećana davanja zaposlene dok su socijalne naknade povećane kao nikad prije i nikad poslije, za čak 1,7 milijardi kuna.
Znanstvenice s Instituta za financije ističu da bi u daljnjem istraživanju trebalo saznati zbog čega su te godine toliko povećane socijalne naknade, a u većini ostalih godina u promatranom razdoblju redovito smanjivane ili su ostajale iste.
Pravilo je za Hrvatsku da gotovo svaki rebalans znači povećanje rashoda bez obzira na to rastu li prihodi ili se smanjuju. Primjer je i zadnji rebalans gdje su rashodi porasli za gotovo milijardu kuna, a planirani prihodi srezani za čak četiri i pol milijarde kuna
Mjesec u kojem su se najčešće donosili rebalansi u zadnjih 11 godina je srpanj što može ukazivati, ističu Beneš i Ott, na pogoršanje planiranja proračunskih prihoda i rashoda, ali i na bolji nadzor izvršenja proračuna.
U svom zaključku znanstvenice naglašavaju da je ministar financija taj koji bi trebao paziti na fiskalnu odgovornost i grčevito braniti doneseni proračun. On ne bi trebao popuštati pritiscima te zbog političkih razloga povećavati socijalne naknade, rashode za zaposlene i razne pomoći. Ako je u vladi u tome onemogućen, uvijek mu preostaje mogućnost ostavke.
