Njegova švedska tvrtka Pervanovo Invest ima godišnji promet od gotovo milijardu kuna, uz oko 500 milijuna kuna operativne dobiti. Vodeća kompanija u grupi je Valinge Innovation koja je svjetski lider u istraživanju i razvoju u industriji podnih obloga. Uz to Pervanovo Invest investira u nekretninski i turistički biznis.

U Hrvatskoj je Pervan prisutan od 2004. kada je osnovao tvrtku Pervanovo d.o.o. sa sjedištem u Dubrovniku. Preko nje je kupio veliki broj atraktivnih nekretnina u dubrovačkom području: ljetnikovac Kazbek iz 16. stoljeća, dvije kuće u povijesnoj jezgri Dubrovnika, ljetnikovac u Čilipima od pjevačice Tereze Kesovije, tri povijesna zadnja u Slanome i dr. Većinu njih je obnovio u superluksuzne objekte koje iznajmljuje turistima.

Prošle godine u rujnu Pervan je kupio od poduzetnika Joze Kalema drvoprerađivačku tvrtku Tehno-drvo iz Ogulina. Preimenovao ju je u Bjelin i ona bi trebala biti temelj buduće visokotehnološke drvne industrije koja bi Hrvatsku, u toj gospodarskoj grani, gurnula u sam svjetski vrh.

Svoje ambiciozne planove švedski biznismen nam je izložio u razgovoru koji smo vodili u četvrtak u zagrebačkom hotelu Westin, neposredno prije svečane dodjele nagrada menadžerskog udruženja CROMA koje je Pervana proglasilo poduzetnikom godine. Društvo su nam pravili njegov glavni čovjek za Hrvatsku Stjepan Vojinić i Boris Sobodić, izvršni direktor tvrtke Bjelin.

U Hrvatskoj ste do lani ulagali samo u nekretnine i turizam. Zašto ste se odlučili preuzeti ogulinsko Tehno-drvo?

Naša glavna kompanija Valinge bavi se tehnologijom za podove i namještaj. Imamo 1600 patenata. Više od 200 tvrtki u svijetu kupilo je naše licencije za click podove i namještaj. Prije tri-četiri godine odlučili smo da nećemo samo prodavati licencije, već i proizvoditi naše podne obloge Woodura i Nadura. Riječ o kompletno novim proizvodima koji su trajniji, ljepši i jeftiniji od tradicionalnih parketa i keramičkih pločica. Krenuli smo s gradnjom tvornica u Švedskoj iz kojih proizvodi idu za sjevernu Europu. Trebala nam je lokacija u južnoj Europi. Imali smo opcije graditi u Mađarskoj ili Poljskoj, ali kako sam ja rodom iz Hrvatske i već smo tu imali turistički biznis, na kraju smo se odlučili za Hrvatsku.

U Hrvatskoj ima veliki broj drvoprerađivački tvrtki. Što je presudilo da dođete baš u Ogulin?

Istina, Tehno-drvo je bilo u lošem stanju, ali to nam nije bio veliki problem jer smo ionako planirali sve promijeniti. Prednost tvrtke je što je imala dobre lokacije. U Ogulinu tvornicu s oko 300 ljudi i u Bjelovaru s 200 radnika. Više od godinu dana trebalo nam je da tvrtku restrukturiramo i moderniziramo. Zaposlili smo 90 novih radnika, povećali plaće i udvostručili proizvodnju. Sad imamo dobru osnovu za drugu fazu, a to je gradnja novih tvornica.

Koliko planirate otvoriti novih pogona i kad?

Imamo dva projekta. Ogulin 1 previđa izgradnju vrhunske tvornice za klasični troslojni parket. Bit će to jedan od najboljih pogona u Europi. Želimo tijekom 2018. dostići proizvodnju od dva milijuna kvadrata parketa mjesečno. U Ogulinu 2 idemo s proizvodnjom novih podnih obloga Woodura i Nadura. Znači, radi se o podovima vrhunske tehnologije koju sad ima samo Švedska. Izgradit ćemo najmanje tri tvornice u Ogulinu za proizvodnju Woodura i Nadura, a u Bjelovaru planiramo izgradnju tvornice za furnir i tvornice za proizvodnju HDF ploča od koji se radi srednji sloj parketa. Riječ je o investicijskom planu vrijednom od jednu milijardi do 1,5 milijardi kuna u narednih pet do sedam godina. Kad sve zaokružimo imat ćemo integriranu proizvodnju svi slojeva za naše podove u kojoj će raditi 1500 do 1600 ljudi.

Hoćete li to sami financirati ili će vam trebati pomoć banaka?

Za nas to nije problem. Banke nam ne trebaju jer imamo dovoljno vlastitog novca. Ne treba nam ni tehnologija jer imamo svoju. Dobro bi bilo da imamo dovoljno sirovine, hrastovih trupaca, ali čak ni to neće biti problem jer ako to ne možemo dobiti kupit ćemo ih na otvorenom tržištu. Ne trebaju nam ni političari ni pomoć države. Dovoljno smo snažni i organizirani da možemo sve sami.

Bilo je riječi o tome da ćete graditi tvornicu u Vukovaru. Zbog čega ste od toga odustali?

U Vukovaru smo imali čudnu situaciju. Tražili smo samo da nam se osigura zemljište. Svidjela nam se lokacija uz Dunav. Riječ je o parceli u vlasništvu tvrtke Borovo koju smo željeli kupiti po tržišnoj cijeni. O tome smo razgovarali s gradonačelnikom i ministrom državne imovine Goranom Marićem. Obećavano nam je da neće biti problema, ali od kolovoza nam se nitko nije javio. Više nismo mogli čekati odluku koja je toliko jednostavna. Zato smo se okrenuli Ogulinu i njegovoj industrijskoj zoni gdje ćemo kupiti oko 35 hektara zemljišta. 

Je li vas iznenadilo takvo ponašanje? 

Nisam naviknut na takav odnos. Investiramo i u drugim zemljama. Tamo vas vuku za rukav. U SAD-u vas gradonačelnik voza u helikopteru kako bi vam pokazao šest - sedam lokacija, a odgovor dobijete u roku od nekoliko sati. Ali za razliku od Vukovara, u Ogulinu i Bjelovaru imamo odličnu suradnju s lokalnom upravom.

U Hrvatskoj nije neuobičajeno plaćati radnike na crno. Česti su slučajevi neplaćanja isporučenih roba i usluga. Jeste li se sretali s takvom praksom?

Prvi put kad sam došao u Dubrovnik, odmah sam rekao - nema nelegalnog plaćanja! Svi radnici moraju imati ugovore i primati plaće na račun. Nema plaćanja ispod stola. Naravno da smo zbog toga izgubili neke poslove, ali ja želim čiste račune i pošten odnos prema svima. 

Radnici u drvnoj industriji u Hrvatskoj jako su slabo plaćeni. Možete li im obećati plaće na razini švedskih?

Istina je da su plaće užasno niske. Zato smo ih odmah podigli našim radnicima. Sada su oko 5000 kuna, s tim da ih uskoro planiramo još dizati. Cilj nam je u narednih pet godina doći do prosječne plaće od najmanje 1000 eura. Sve će to biti lakše kada uvedemo novu tehnologiju. Znam da je najveći problem Hrvatske odlazak mladih ljudi. Kad izgradimo nove tvornice, uvedemo vrhunsku tehnologiju i povećamo plaće, siguran sam kako će se autobusi vraćati u Hrvatsku.

Dolazite iz jedne od najuređenijih i najrazvijenijih zemalja svijeta. Što vam u Hrvatskoj najviše smeta? Što biste promijenili?

Ima toliko toga što želim promijeniti. Kako nemam previše vremena, mogao bih biti samo diktator na jednu godinu (smijeh). Hrvatska je izišla iz komunizma prije 26 godina, ali još i sad oko 70 posto gospodarstva kontrolira država. Imamo neke djelatnosti poput turizma koje su otvorene, ali većina toga je još uvijek u državnim rukama. U drvnoj industriji, na primjer, glavnu riječ vodi državna tvrtka Hrvatske šume. Trebalo bi se mnogo toga privatizirati, ali na jedan kontrolirani način.

Kakva vam je suradnja s Hrvatskim šumama? Preko njih nabavljate većinu sirovine za svoje pogone.

Znam da Hrvatskim šumama nije lako. Moraju misliti na mnogo malih pilana koje zapošljavaju veliki broj ljudi. Te pilane ne bi mogle konkurirati kad bi cijena trupaca bila tržišna. Ali mi ni ne želimo te trupce, već one koji se sad jeftino izvoze u Italiju i Njemačku. Ne razumijem kako se više isplati njih izvoziti, a ne da ostanu u hrvatskim tvornicama koje će od njih praviti vrhunske materijale. 

Rođeni ste u Zagrebu. Majka vam je iz Dubrovnika, a otac iz Splita. Koliko je to utjecalo na vašu odluku da ulažete u Hrvatsku?

Jako volim Hrvatsku. Naša kompanija u Švedskoj donosi puno novca koji moram investirati. Ne mora to biti ništa tako rentabilno. Zato sam prvo i krenuo s turizmom. Dok je Hrvatska bila dio Jugoslavije, nije me interesirala. Posjetio sam je možda dva ili tri puta. Komunisti su mom djedu s očeve strane koji se bavio trgovinom, sve oduzeli. Ali kad je Hrvatska postala samostalna i demokratska, odlučio sam da je vrijeme za ulaganje.

Kako se vaša obitelj našla u Švedskoj?

Moj otac Darko je bio vrhunski trener plivanja. Tražili su ga Amerikanci, ali su ih Šveđani pretekli i sredinom '50-ih je dobio mjesto trenera u njihovu olimpijskom timu. Kad se razbolio, došao sam s obitelji po njega. Međutim, sve se zakompliciralo, a kako sam tad imao osam godina, prema švedskom zakonu morao sam krenuti u školu. Tako smo ostali, iako nam to nije bio plan.

Završili ste fakultet povezan s drvnom industrijom?

Diplomirao sam strojarski fakultet te magistrirao ekonomiju. Osim toga sam pričuvni časnik švedske vojske.

Kad ste počeli češće dolaziti u Hrvatsku?

Od 2004. godine. Kupili smo brod i većinom smo boravili u Splitu ili Dubrovniku. Znao sam da to mojoj supruzi, ona je Šveđanka, neće biti dovoljno pa sam odlučio kupiti vilu. Nazvao sam lokalnog agenta i kupio je u sat vremena. Sad u Dubrovniku boravimo tri do četiri mjeseca. Kako imam privatni avion, nije mi problem doći. Od Švedske do Zagreba mi treba sat i 50 minuta.

Koliko još mislite raditi? Tko će vas naslijediti?

Za privatnog poduzetnika nema mirovine. Imam troje djece. Najstariji sin ima 50 godina i inženjer je drvne tehnologije. On vodi međunarodnu prodaju. Kći je odvjetnica, ima 42. A najmlađi sin je inženjer informatike, ima 28 i on je glavni za IT u kompaniji.

Poznajete li vlasnika Ikee Ingvara Kamprada? 

Ne. On je ipak starija generacija. Ima preko 90 godina. Zanimljivo je kako s njim nemamo nikakve poslovne kontakte. Koriste naše licence za podove, ali preko drugih kompanija. Bit će zanimljivo, jer planiramo uskoro krenuti s našim klik namještajem, koji će se sklapati bez ljepila i vijaka. Postat ćemo im izravna konkurencija. Vidjet ćemo kako će se to razvijati.

Imate li vi koji komad Ikeinog namještaja?

Nažalost, da (smijeh). Svaki put kažem da je to zadnji put da kupujem. Ali jako cijenim ono što je napravio Kamprad.