Zakonodavac je uveo ograničenja u upravljanju i raspolaganju djetetovom imovinom zato što interesi roditelja i djeteta mogu biti u suprotnosti te u praksi postoje brojni slučajevi kada roditelji svjesno ili nesvjesno postupaju protivno interesima svog djeteta.

Primjerice, roditelji često nisu svjesni toga da novac uplaćivan na dječju štednju i račune nije njihova imovina, već imovina djeteta, bez obzira na to tko je uplaćivao novac.

S druge strane dijete kao pravni subjekt može postati vlasnik imovine, ali zato što nema poslovnu sposobnost ne može njome samostalno raspolagati prije punoljetnosti. Njegovom imovinom upravljaju roditelji, ali pritom se moraju pridržavati odredaba Obiteljskog zakona.

Zakon propisuje da su dužnost, pravo i odgovornost roditelja da upravljaju imovinom djeteta na način da ju očuvaju i po mogućnosti uvećaju.

Prihodi od imovine (kamate na štednju, dividende, najamnine) mogu se koristiti isključivo za uzdržavanje djeteta. Samo u iznimnim slučajevima mogu se koristiti za druge namjene, ali za to je potrebno odobrenje suda.

Prema zakonu, višak prihoda koji se ne koristi za uzdržavanje, liječenje i obrazovanje djeteta dopušteno je u iznimnim slučajevima koristiti za potrebe liječenja roditelja ili braće i sestara djeteta, uz odobrenje suda u izvanparničnom postupku pokrenutom na prijedlog djeteta ili roditelja.

Kada je riječ o prihodima od rada i budućim imovinskim pravima u vezi s njegovim sportskim, umjetničkim ili sličnim aktivnostima, zakon je još restriktivniji. Propisuje da roditelji ne smiju upravljati sredstvima koja su stečena djetetovim radom.

Ograničena je i prodaja (otuđenje) imovine. Prema zakonu, imovina se može otuđiti samo ako roditelji nemaju dovoljno vlastitih sredstava za djetetovo uzdržavanje i ne mogu ih osigurati na drugi način.

Pritom je za prodaju vrednije imovine potrebna odluka suda koji daje odobrenje ako utvrdi da će imovina biti korištena isključivo za dobrobit djeteta, odnosno nakon što provjeri je li pravni posao koji roditelji žele zaključiti u interesu djeteta.

Dijete može posjedovati i imovinu kojom roditelji ne mogu raspolagati ni na koji način. Riječ je o naslijeđenoj ili darovanoj imovini, za koju je u ugovoru zabranjeno raspolaganje njome do djetetove punoljetnosti.

Zakon propisuje na koji način roditelji zastupaju dijete u vezi s vrednijom imovinom i imovinskim pravima. Odgovornost odlučivanja u tim slučajevima dijeli se na oba roditelja ili se traži prethodno odobrenje suda u izvanparničnom postupku kada nedostaje suglasnost jednog od roditelja.

Primjerice, kod sklapanja ugovora između djeteta i menadžerske agencije, kojim se regulira raspolaganje budućim imovinskim pravima djeteta u vezi s njegovim sportskim, umjetničkim ili sličnim aktivnostima, roditelj koji potpisuje ugovor mora dobiti pisanu suglasnost drugog roditelja koji ostvaruje roditeljsku skrb.

U slučaju da ne može pribaviti pisanu suglasnost drugog roditelja, sud u izvanparničnom postupku na prijedlog djeteta ili roditelja odlučuje koji će od njih u toj stvari zastupati dijete.