Rasprave oko energetike i odluka vezanih uz regulativu i pojedine važne projekte u toj gospodarskoj grani gotovo su uvijek vezane uz visoku politiku, a tako je bilo i ovih dana u Bruxellesu. I dosad trnovit put prema završetku jednog od najspornijih energetskih projekata u EU ponovo je naišao na potencijalnu prepreku kad se pojavila mogućnost blokade plinovoda Sjeverni tok 2. Plinovod dugačak oko 1200 kilometara, čija je izgradnja već u tijeku, trebao bi udvostručiti postojeće kapacitete na podmorskoj trasi između Rusije i Njemačke.

No krajem prošlog tjedna u Bruxellesu su se pojavile naznake da bi Francuska mogla podržati novu, tzv. plinsku direktivu, reformu postojeće regulative kojom se jača središnja uloga Unije u upravljanju energetskim tržištima. Novim pravilima bi se veći dio odgovornosti za regulaciju i zakup kapaciteta na plinovodima poput Sjevernog toka prebacio iz ruku Berlina u ruke Bruxellesa. Njemačka se, očekivano, protivila tim izmjenama i kad su iz francuskih krugova stigle naznake da bi ta država mogla podržati novu regulativu, postalo je očito da bi Sjeverni tok 2 mogao naići na nove prepreke.

U konačnici je ipak postignut konsenzus kojim je odlučeno da će odgovornost za primjenu nove regulative s Bruxellesa biti prebačena na državu u kojoj pojedini plinovod, iz zemlje koja nije članica Unije, izlazi na kopno. U konkretnom slučaju Sjevernog toka 2 to je Njemačka, a ta će država morati primjenjivati nova europska pravila, čije očekivano usvajanje znači i to da ruska državna kompanija Gazprom neće moći više biti jedini upravitelj novog plinovoda.

Pitanje Sjevernog toka 2 već je godinama škakljiva tema europske, ali i svjetske geopolitike. U ovom trenutku u funkciji se nalazi plinovod imenom Sjeverni tok, kroz čije dvije cijevi godišnjeg kapaciteta 55 milijardi kubnih metara Rusija svoj plin plasira na njemačko tržište. Već prilikom njihovog puštanja u promet 2011. godine javile su se ideje za izgradnju paralelnog plinovoda (jedina razlika je točka u kojoj plinovod započinje u Rusiji) kojim bi se udvostručio kapacitet postojeće trase.

U proteklih nekoliko godina ruski Gazprom se s partnerima uspio izboriti za dozvole za izgradnju novog plinovoda, no taj opskrbni krak i dalje izaziva snažne kritike, najviše iz Poljske, Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država. U Poljskoj, ali i nekim drugim sjevernoeuropskim državama, strahuju da bi Moskva kontrolom protoka prirodnog plina mogla jačati svoj utjecaj na politiku i ekonomiju EU-a.

Analiza konzultantske kuće A.T. Kearney pokazuje da se godišnja potrošnja prirodnog plina u Europskoj uniji kreće u razini od 630 milijardi kubnih metara. Više od 80 posto dolazi iz uvoza, a najveći dio od oko 200 milijardi kubnih metara uvozi se iz Rusije. Tek nešto manje stiže iz Norveške, a ostatak dolazi iz Alžira, Katara i drugih država. Rusija, očito, ima veliku ulogu, ali i visoku korist od izvoza prirodnog plina u EU, kamo ga plasira kroz nekoliko pravaca, uključujući Sjeverni tok.

Otvaranje Sjevernog toka 2 znatno bi smanjilo potrebu Rusije da transportira prirodni plin u EU kroz plinovod koji prolazi kroz Ukrajinu. U sadašnjoj situaciji Ukrajina od transporta plina preko svojeg teritorija ima koristi koje se procjenjuju na dvije do tri milijarde dolara godišnje, odnosno oko dva postotka tamošnjeg bruto domaćeg proizvoda. Sadašnji ugovor između Rusije i Ukrajine istječe krajem ove godine i pregovori oko mogućeg novog uvelike će ovisiti o budućnosti Sjevernog toka 2, za koji se planira da bi mogao biti stavljen u funkciju upravo krajem 2019.

Kako se očekuje da će ionako skromna domaća proizvodnja Unije, koja najvećim dijelom dolazi iz Nizozemske, ubuduće padati, a potražnja rasti (Njemačka je već najavila da će ugasiti sve nuklearne elektrane do 2022. godine, a nedavno je isto najavila i za elektrane na ugljen koje će ugasiti do 2038.), izgledno je da će Rusija imati otvorena vrata za daljnje jačanje utjecaja na energetsku politiku EU-a. S takvom situacijom poseban problem ima SAD jer mu ne odgovara jačanje ruske poluge u Europi te ima popriličan interes za izvozom vlastitog prirodnog plina (u ukapljenom obliku, tzv. liquified natural gas, LNG).

Razlika je, naravno, u cijeni. Uvoz ukapljenog plina kroz postojeće terminale bitno je skuplji od transporta plina kroz plinovod. EU trenutno ima dvadesetak LNG terminala spremnih za prihvat plina, a njihov godišnji kapacitet je 220 milijardi kubnih metara. U ovom trenutku iskorištenost im je tek tridesetak posto i dodatni kapaciteti se mogu vrlo brzo ispuniti u slučaju da Rusija pokuša ograničiti isporuku, što je i glavni odgovor kritičarima koji smatraju da će Sjeverni tok 2 ruskim vlastima otvoriti novu mogućnost pritiska na europsku politiku.

Onemogućavanje završetka Sjevernog toka 2, što se ukazalo kao potencijalna prijetnja, stvorilo bi dodatne probleme. Kopneni kapaciteti plinovoda kojim će se dodatni ruski plin dalje transportirati kroz Njemačku već su zakupljeni i promjena regulative dovela bi do kompliciranih i skupih sudskih procesa kad bi se onemogućilo ispunjavanje ugovora.

SAD-u uz dosadašnje prigovore na Sjeverni tok 2 kao mogućnost ostaje uvođenje sankcija osobama ili tvrtkama upletenim u izgradnju novog plinovoda. No mnogi sumnjaju da će se, usprkos ne baš idealnim odnosima između njemačke kancelarke Angele Merkel i američkog predsjednika Donalda Trumpa, Amerikanci odlučiti na takav potez. Njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas već je izjavio da sankcije 'nisu način' koji bi trebalo razmatrati i da se o 'europskoj energetskoj politici mora raspravljati u Europi, a ne SAD-u'.

Čvrstu isprepletenost politike i energetike dodatno pokazuje niz osoba i kompanija upletenih u cijeli posao transporta plina iz Rusije u EU. Kompanija koja upravlja Sjevernim tokom ima sjedište u švicarskom Zugu, hrvatskoj javnosti poznatom i kao mjestu u kojem je i Ivica Todorić svojevremeno osnovao jednu od brojnih tvrtki iz koncerna Agrokor.

Kompanija Nord Stream AG je poznata po tome da joj na čelu odbora dioničara sjedi bivši njemački kancelar Gerhard Schröder. Vlasništvo je razdijeljeno između pet kompanija, a većinski udio od 51 posto drži Gazprom, ruska državna kompanija i najveći svjetski izvoznik prirodnog plina. Wintershall, jedna od kompanija iz poznatog kemijskog konglomerata BASF, te Uniper, koja se prije tri godine izdvojila iz energetske kompanije E.on, drže vlasničke udjele od po 15,5 posto. Dodatne udjele od devet posto imaju nizozemska kompanija za transport prirodnog plina Gasunie i francuski energetski div Engie (bivši Gaz de France Suez).

No izgradnja drugog kraka Sjevernog toka je pod ingerencijom kompanije Nord Stream 2 AG, u ovom trenutku u potpunom vlasništvu Gazproma. Prema objavljenim informacijama, Gazprom i dosadašnji partneri Uniper, Engie i Wintershall te dvoje novih, austrijski OMV i britansko-nizozemski Shell, potpisali su ugovor o financiranju projekta. Ne postoje neke dodatne pojedinosti o budućim vlasničkim odnosima, mada bi se po svemu sudeći i uzimajući u obzir najavljenu promjenu regulative, ti odnosi u budućnosti morali promijeniti.

Na čelu tvrtke Nord Stream 2 AG nalazi se Matthias Warnig, a on je do kraja 2015. desetak godina proveo u originalnoj kompaniji Nord Stream. Uz svoju šefovsku poziciju u Nord Streamu 2, Warnig je, kako je navedeno na internetskim stranicama, i član nadzornog odbora Transnjefta, ruske državne kompanije za transport nafte, kao i član nadzornog odbora VTB banke, također u ruskom državnom vlasništvu. Uz to, Warnig je zamjenik predsjednika nadzornog odbora najveće ruske naftne kompanije Rosnjefta (predsjednik tog odbora je Gerhard Schröder) i do kraja prošle godine bio je predsjednik nadzornog odbora u Rusalu, najvećem ruskom proizvođaču aluminija.

Za Warniga, rođenog 1955. u Istočnoj Njemačkoj, dodaje se i da je do 1990. imao određene funkcije u vladi te države. Kroz godine je u raznim medijima objavljeno i što točno 'određene' funkcije znače jer je Warnig, po svemu sudeći, bio član zloglasne istočnonjemačke tajne policije Stasi. Taj dio njegove biografije objasnio bi i odličan odnos s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, koji je dio svojeg ranijeg dijela karijere također proveo u Istočnoj Njemačkoj, i to kao agent KGB-a, tadašnje sovjetske tajne službe. Putin je, po pisanju britanskog Guardiana, do njegova zatvaranja prije tri godine rado dolazio u restoran koji je u Berlinu držao sin Matthiasa Warniga, Stefan.

Novi plinovod, čiji se trošak izgradnje procjenjuje na 8,4 milijarde eura, izgleda da će nakon mnogih peripetija ipak biti završen i plin bi kroz njega mogao poteći i za manje od godinu dana. Uz Sjeverni tok 2 i predviđeni završetak plinovoda kroz Tursku, Rusija će imati nove pravce kojima će moći u potpunosti zaobilaziti Ukrajinu, ali i dalje izvoziti svoj jeftini plin koji i uz tu nižu cijenu Rusiji donosi znatne i važne prihode.

Iako se situacija i dalje može zakomplicirati odluči li se SAD na oštrije protivljenje, jasno je da će i u tom i u bilo kojem drugom mogućem ishodu konačnu ulogu opet imati čisti ekonomski interesi.