Nobelove nagrade za ekonomiju nerijetko su vezane uz teško razumljive teorije, makroekonomske koncepte, mehanizme i slične pojmove i na prvi pogled ovogodišnja se nagrada 'za doprinos teoriji ugovora' ne razlikuje previše od toga. No rad laureata Olivera Harta i Bengta Holmströma u tom specifičnom području lako će se objasniti ako uzmemo relativno aktualne primjere iz naše političke i gospodarske stvarnosti.

U objavi dobitnikâ ovogodišnjeg Nobela stoji da su Hart i Holmström razvili 'teoriju ugovora, sveobuhvatan okvir za analizu mnogih pitanja vezanih uz formiranje ugovora, kao pitanje visina naknada za menadžere ovisno o njihovu uspjehu, pitanje razine odbitaka i participacija u osiguranju, i privatizaciji aktivnosti javnog sektora'. Upravo je pitanje ugovaranja visine plaće menadžera ovisno o uspjehu onaj aspekt koji se može vrlo lako vezati uz nedavni slučaj u kojem je Uprava Hrvatskih šuma zatražila isplatu više od pet milijuna kuna bonusa koji su im trebali pripasti zbog dobrog vođenja kompanije.

Pitanje bonusa i naknada koji se reguliraju ugovorima s menadžerima i članovima uprava vrlo je kompleksan problem oko kojeg se posljednjih godina podiglo dosta prašine. Posebno je to bilo aktualno neposredno nakon krize iz 2008. kad je postalo vrlo očito da najmoćniji menadžeri dobivaju enormne bonuse čak i u slučajevima kad im kompanije propadaju.

U slučaju Hrvatskih šuma, Uprava Ivana Pavelića koja je 2012. sklopila menadžerske ugovore s ministarstvom poljoprivrede Tihomira Jakovine, u svojoj borbi za isplatu bonusa koji im pripadaju ističe da su Hrvatske šume prijašnjoj upravi plaćale životno osiguranje. Opet se, primjerice, može postaviti pitanje je li to osiguranje bilo u interesu menadžera ili kompanije.

Nadalje, plaće menadžera se u takvim ugovorima nerijetko vežu uz određene iznose poput ostvarenog profita ili prihoda kompanije ili, ako je pitanje o dioničkim društvima čijim se dionicama slobodno trguje, o cijeni dionice. No, što se dešava ako cijena dionice kompanije poraste neovisno o tome kako menadžer vodi kompaniju jer je, eto, cijelo tržište prožeto optimizmom. Ili, kako točno razdvojiti koji udio u rastu profita kompanije ima sposobnost menadžera, a koji dio dolazi zbog vanjskih uvjeta?

U slučaju Hrvatskih šuma i tvrdnji Uprave da su ostvarili veću dobit od svojih prethodnika može se postaviti pitanje je li takav rezultat možda posljedica rasta cijena drvne sirovine na tržištu zbog čega su im porasli prihodi i profit? I kako na njihov uspjeh utječe činjenica da su Hrvatske šume de facto monopolist na domaćem tržištu?

Holmström se desetljećima bavio analizom takvih ugovora kako bi izdvojio najbolje načine na koje se mogu sročiti stavke kako bi se zaštitili interesi stranki koje sklapaju ugovore, odnosno kako bi se identificirali oni poticaji i način njihova mjerenja koji će najbolje odražavati željene odnose među strankama ugovora.

Hart se teorijom ugovora bavio na nešto drukčiji, ali jednako koristan način. Polje njegova interesa bila su prava stranki u ugovoru kad dođe samo do djelomičnog ispunjenja ugovorenih stavki. Ugovorima je nemoguće predvidjeti svaki mogući scenarij koji se može odigrati među onima koji ga sklapaju i stoga je potrebno ugovore sročiti na najbolji način s obzirom na ono što se može predvidjeti i nekako izmjeriti. To, naravno, nije vezano samo uz menadžerske ugovore nego i sve ostale ugovore koji se sklapaju u gospodarstvu, ali upravo primjer iz Hrvatskih šuma govori koliko je to važno.

Ugovorenu isplatu bonusa Pavelićevoj Upravi odbila je ljetos Skupština Hrvatskih šuma koja predstavlja vlasnika, odnosno državu. Argumenti su bili da je naknada od 5,5 mil. kuna (Pavelić je trebao dobiti 2,3 milijuna, a dvoje preostalih članova po 1,6 milijuna) previsoka, a Pavelić je u izjavama medijima rekao da se bio spreman i nagoditi, no nije uspio dogovoriti sastanke s odgovornima u Ministarstvu poljoprivrede. Slučaj da će 2016. država odbiti platiti ugovor sklopljen 2012. možda i jest mogao biti predviđen u samim stavkama ugovorima, no isto tako se moglo desiti puno drugih događaja zbog kojih bi ugovor bio prekinut ranije nego što je to bilo predviđeno. U tim bi slučajevima bilo potrebno adekvatno utvrditi visinu bonusa za dotad ostvarene uspjehe.

Doprinos Olivera Harta teoriji ugovora puno je širi od menadžerskih ugovora. On je pokušao dati odgovore kako treba oblikovati ugovore da bi stranke jasno znale tko ima i koliko prava u slučajevima koji se nisu mogli predvidjeti prilikom sklapanja. Možda bi aktualna situacija odnosa između mađarskog MOL-a i hrvatske Ine bila još bolji primjer. Tko je prije više od desetak godina, kad su se sklapali dioničarski ugovori i formirali odnosi između države i MOL-a, mogao predvidjeti Sanaderovu ostavku, optužnice, Karamarka, lobiranje, i slanje nafte iz sisačke rafinerije u riječku.

Vrlo pozitivne reakcije na odabir Harta i Holmströma za dobitnike ovogodišnje Nobelove nagrade pokazuju koliko je njihov dugogodišnji rad koji su posvetili teoriji ugovora važan za ekonomiju. Ovom dvojcu uz priznanja pripada i zajednički novčani iznos od osam milijuna švedskih kruna (oko 6,2 milijuna kuna).

Oliver Hart, rođen u Londonu, doktorirao je 1974. na američkom sveučilištu Princeton, a danas predaje na poznatom Harvardskom sveučilištu. Bengt Holmström rođen je u Helsinkiju, doktorirao je 1978. na sveučilištu Stanford u Kaliforniji, a trenutačno predaje na Massachusetts Institute of Technology (MIT).