Kriza građevinskog sektora nije tajna. Svi znamo da se ništa ne gradi, a izgrađeno se ne uspijeva prodati ili iznajmiti. Unatoč takvom stanju, javni govor o krizi građevinskog sektora uopće nije izgubio onu marketinšku retoriku kojima se reklamiraju zemljišta, stanovi i krediti. Odjek prenapuhanog balona tržišta nekretnina od prije 3 godine itekako se čuje, jer se ustrajava na uvjerenju da će uskoro sve ponovo krenuti. Samo treba brendirati proizvod ekološkim parolama ili izvjesiti portret suvremenog arhitektonskog genija koji je dizajnirao ne samo zgradu nego i kvaku na vratima ormara.
Kad se male ruke slože...

Uloga arhitekta u projektu oživljavanja građevinarstva nije presudna, ali na tržištu nekretnina je postignuta svijest o arhitekturi kao znaku kvalitete koji može bolje prodati zgradu. Zato složne ručice arhitekata i dalje podižu propagandni paravan. Arhitekt nije samo nevidljivo rukovodeće tehničko osoblje, nego se često presvlači u medijski eksponiranog zabavljača. Na pitanje gadi li mu se ili mu godi ova travestija, mnogi će arhitekt eskivirati iskren odgovor. Da ne bi bilo zabune, sve ovo nije imitacija života, nego jednostavno jedna od mnogih paralelnih stvarnosti koju proživljavamo. Ona možda jest pretjerano vidljiva, medijskim kvascem napuhana realnost, ali je prilično opipljiva. Iako, koncentriramo li se na brojke i statistiku, očito je da se za život zarađuje negdje drugdje. Godine furiozne arhitektonske produkcije, javnih natječaja, suludih investitora i još luđih rokova su prošle.

Od čega doista žive hrvatski arhitekti? Snalaze se – bio bi ne samo točan i jednostavan odgovor za profesiju koja je oduvijek omogućavala svaštarenje, bilo ono motivirano komercijalnim ili kreativnim razlozima. Ipak u posljednje vrijeme dogodio se porast jedne sasvim specifične aktivnosti koja nije pretjerano zanimljiva ni takozvanim arhitektima-trgovcima ni kreativcima.

Zen i formulari

Nije to nikakva tajna, osim što je ova djelatnost medijski pomalo nevidljiva. Većina ih, naime, živi mirnim činovničkim životom te se bave legalizacijom bespravne izgradnje. Moguće je pretpostaviti zašto arhitekti o tome nerado govore: osim negativne simbolike „sa konja na magarca“ i činjenice da se uzimanje mjere postojeće građevine ne može uspoređivati sa proizvodnjom autorskih unikata koji će završiti u novinama, ima tu i nešto od one gorčine koju su osjetili mnogi ovlašteni arhitekti kada su shvatili da će svoje tvrtke privremeno morati pretvoriti u podružnice državne administracije za proizvodnju i ispunjavanje formulara.

Ipak, govore da mnogim arhitektima uopće nije loše, da je arhitektonskom uredu sa troje zaposlenih savim dovoljno da mjesečno odrade 4 legalizacije obiteljskih kuća srednje veličine pa da već imaju za prosječne plaće, te da su neki arhitekti stavili prijenosno računalo na rame i privremeno preselili na obalu jer tamo legalizacijski biznis cvjeta. Interesantno je slušati komentare arhitekata kako nova situacija uopće nije loša jer je lišena svakog stresa. Nema problema oko naplate ili natezanja sa investitorom oko izgleda kuće, jer je kuća već izgrađena. Arhitekti su konačno uvidjeli svu draž terenskog posla kakvog poznaju geodeti koji sa mjernim instrumentom na leđima provode dan u prirodi. Taj zen sada i sami prakticiraju, pa često spajaju mjerenja objekata sa odlaskom rođacima na selo ili branjem maslina na otocima. Ima i onih autoironičnih koji su se dosjetili kako je novi posao prava konceptuala jer postojeća kuća tek činom legalizacije postaje stvarna i tvrde da je arhitektura ušla u terminalnu fazu, u svijet čiste umjetnosti.

Arhitekti smo, dogovorit ćemo se…

Šalu na stranu, neupitno je da ova posljednja državna intervencija u tržište arhitektonskih usluga, signalizira ne samo ekonomsku slabost nego i institucionalni ponor profesije. Arhitektura je također ukazala na brutalnu istinu o neuspjehu hrvatske institucionalne i ekonomske reorganizacije. Poslije naoko uspješnog buma arhitektonskog biznisa početkom novog stoljeća, tehnokrati su ustuknuli pred postsocijalističkim birokratima. O tome kada je institucionalna kriza hrvatske arhitekture započela i koliko je ona debeli sediment neriješenih problema unazad 50 godina postoje razna mišljenja, ali čini se da baš Zakon o legalizaciji potencijalno otvara niz pitanja o odnosu nove države i hrvatskog čovjeka.

Neka su od njih vrlo praktične i gotovo tehničke prirode. Recimo: tko će kontrolirati da lokalne samouprave neće trošiti prikupljeni novac od legalizacije na plaće preteškog upravnog aparata nego će njime financirati planove i projekte stvarne obnove i poboljšanja komunalnih uvjeta života u divljim naseljima? Inače će ona biti legalna samo na papiru, ali legalizacija neće biti socijalno održiva jer će u divljim naseljima i dalje odrastati nesretna djeca koja nemaju prostora za igru u zelenilu. Zašto se procedura legalizacije nije iskoristila za istraživanje kojim bi se ispitala kultura stanovanja i odnos prema okolišu naših građana? Tko zna kad ćemo se ponovo baviti fenomenom nelegalnih naselja, jer Zakonom o legalizaciji taj problem neće nestati? Zašto se ispitivanja i arhitektonski snimci ne bi objedinili u bazu podataka koja se može spojiti sa katastarskim snimkama?

Hoće li arhitekti, urbanisti, političari i činovnici nakon što se 30. lipnja završi veliki projekt mjerenja teritorija koji je zaobišla modernizacija, akumulirati neko novo operativno znanje? U tim naoko tehničkim pitanjima sadržane mnoge socijalne nepravde i zablude naših političara. Arhitekti su toga polusvjesni, ali uglavnom šute jer ih je sramota što uopće moraju raditi takav posao.

Ima neke poetske pravde u tome da su sva ona prezrena samonikla naselja koja su tijekom 90tih nastajala bez arhitekata i urbanista, danas došla u središte njihove pažnje. Arhitekt danas radi za siromašne da bi preživio. Možda bi pomoglo da na taj posao počne gledati kao na interesantan i kreativan društveni angažman.