Danas do ponoći možebitni kandidati i kandidatkinje imaju Državnom izbornom povjerenstvu predati dokaz o tome da im je barem deset tisuća sugrađana odlučilo svojim potpisom i osnovnim osobnim podatcima pružiti podršku u utrci za mjesto šefa države. Dakako, neki su, poput nekadašnjeg Mostova ministra unutarnjih poslova Vlaha Orepića, odustali nakon što su procijenili da u zadanom roku neće skupiti dovoljan broj potpisa. Drugi pak nisu najavili vrijeme dolaska kako bi u slučaju eventualnog neuspjeha u prikupljanju dovoljnog broja potpisa mogli sačuvati obraz, poput Dalije Orešković.

Kao i kod izbornog praga, oni koji ne uspiju skupiti potpise ili oni kojima DIP ne uvaži dovoljan broj potpisa još dugo će raspredati tužbalice i jadikovke kako je 'sustav' namješten baš protiv njih te kako bi baš oni bili najbolji predsjednici, e da su im samo pružili priliku i dali svoj potpis na njihov obrazac.

Kako bilo, predane liste s potpisima valja svakako dobro pregledati, uzevši u obzir i navode s terena o možebitnim nepravilnostima u prikupljanju potpisa pojedinaca, ali i poučeni iskustvom kontroverzija koje su izazvale potpisne prakse nekih pučkih referendumskih inicijativa.

Je li doista puno tražiti to da minimalna ulazna kompetencija, kvalifikacijski i eliminacijski kriterij bude tih famoznih deset tisuća potpisa? Usporedbe radi, tih deset tisuća potpisa tek je 0,56 posto od ukupnog broja važećih glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u prosincu 2014. godine. Tvrdnje kako se u Hrvatskoj teško kvalificirati za političko natjecanje nisu opravdane. U našoj je zemlji pristup biračkom listiću, odnosno uvjeti koji su potrebni da se nečije ime pojavi na njemu, izrazito otvoren. Od 1992. do danas vrijede ista pravila o prikupljanju potpisa, a kandidata nikada nije manjkalo. Samo se 1997. i 2014. zasad ističu kao izborne godine na kojima je sudjelovao malen broj natjecatelja.

Je li veći broj potpisa ujedno dokaz o nečijoj popularnosti, odnosno prednosti?

Odgovor nije jednoznačan. Prije pet godina sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prikupila je oko 330.000 potpisa, naspram tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, a koji je DIP-u predao kutije s nekih 203.000 potpisa. Josipović je sve do zadnjeg časa bio predvodio u anketama, a Grabar Kitarović ga je na kraju, premda tijesno, pobijedila u drugom krugu. Neki od izazivača iza kojih ne stoje stranke ili ih pak podupiru marginalne i posvema nepoznate opcije pozivaju se na izbore 2000. godine kao primjer i dokaz da netko tko ne dolazi iz velike stranke može pobijediti, misleći na Stipu Mesića. Ti su izbori međutim bili izuzetak jer su se održali tek koji tjedan poslije parlamentarnih izbora 2000., a koji su imali kritičan karakter, odnosno po bitnim obilježjima biračkog ponašanja, mobilizacije i ishoda odudarali su od prethodnih, ali i kasnijih izbora.

Politička (samo)promidžba u doba selfija

Počesto se čovjek pita zašto bi netko ulazio u neku političku bitku ako u startu zna da ju ne može dobiti. Vrijedi li na predsjedničkim izborima doista sportska deviza 'važno je sudjelovati'?

Kao i u slučaju europskih izbora, neki kandidati smatraju kako je jedini način da privuku pozornost na svoju političku stranku i političke sadržaje koji dolaze uz nju - sudjelovanje u svim izbornim ciklusima u ponudi. Time ne tretiraju izbore kao borbu za glasove, već kao reklamni blok. Može se reći da je na prošlim izborima kandidatura Ivana Vilibora Sinčića pomogla Živom zidu u stjecanju popularnosti i podizanju vidljivosti u javnosti. Na ovogodišnjim izborima mogli bismo ustvrditi kako kandidature Dalije Orešković i Katarine Peović služe profiliranju i podizanju vidljivosti njihovih stranaka.

Ivanu Pernaru ovi izbori svakako ne trebaju kako bi se predstavio javnosti, no služe mu da bi nakon brodoloma svoje stranke ponovno preusmjerio svjetla reflektora na sebe. Kod Dejana Kovača može se povući tek stanovita paralela između njega i Borisa Mikšića, a koji je čak dvaput okušao sreću na izborima za Pantovčak.

Ovo su i drugi predsjednički izbori za političkog umirovljenika Antu Đapića, a na prethodnima na kojima je sudjelovao, onima 2000. godine, osvojio je 1,84 posto glasova. Dario Juričan, bolje ili lošije znan kao Milan Bandić, u svojoj karikaturi - kandidaturi spaja umjetnički skeč i gorku kritiku zagrebačkog gradonačelnika, tako da se njegov slučaj ne uklapa u konvencionalne kategorije.

Naposljetku, među prvima je potpise skupio i predao i izdanak cijele plejade hrvatskih političkih anonimusa, Nedjeljko Babić, a koji je na čelu stranke što živopisnim imenom nadoknađuje nedostatak prepoznatljivosti. U njegovu slučaju ponajbolje se ogleda teza o trivijalizaciji politike.

Napoleonski kompleksi

Premda je i na prethodnim predsjedničkim izborima tadašnji incumbent, odnosno kandidat koji se natječe s pozicije obnašatelja dužnosti za koju se natječe, Ivo Josipović, u okviru svoje kampanje bio govorio o nacrtu novog Ustava koji bi omogućio neke dodatne predsjedničke ovlasti (primjerice, mogućnost odbijanja potpisivanja zakona ako postoji procjena da je on protuustavan), ovogodišnje izbore podosta obilježava činjenica da velik broj kandidata, od kojih su neki s nemalim šansama (Škoro, Kolakušić), a neki s gotovo nikakvima (Đapić, Babić), zaziva značajno veće ovlasti državnog poglavara.

Neki od njih otvoreno i nedvosmisleno govore o želji za povratkom na polupredsjednički sustav vlasti, iako nije posvema jasno spominju li takav aranžman dvoglave izvršne vlasti kako bi kod dijela birača evocirali uspomene na Franju Tuđmana ili su doista vlastitim promišljanjem političkog sustava došli do zaključka da bi takvo uređenje odnosa središnjih institucija u državi bilo od koristi za našu zemlju. Neki od njih, poput Mislava Kolakušića, svoj fokus na mijenjanje ustavnog poretka žude toliko zorno prikazati svojim potencijalnim biračima da su za potrebe kampanje čak zakupili mrežne stranice pod nazivom https://ustav.hr/, što nemalo podsjeća na službene stranice Ustavnog suda (https://www.usud.hr/). Hoće li biti kakvih primjedbi na takvu praksu, ostaje vidjeti.

Bolan podsjetnik na Kraljevo

Nakon onoga što smo do sada mogli vidjeti u neformalnom dijelu kampanje, kao i za vrijeme prikupljanja potpisa za kandidaturu, što možemo očekivati tijekom sâme službene kampanje?

Grabar Kitarović ima iza sebe stranačku infrastrukturu HDZ-a, Milanović činjenicu da lijevo od centra nema ozbiljnog protukandidata, Škoro prepoznatljivost jednog estradnjaka, a Kolakušić umješnost u korištenju raznih gerilskih metoda mrežnog oglašavanja. Drugi pak kandidati imaju svojih pet minuta slave te neutaživu želju dijela medija da im u tome i pomogne.

Kampanja bi se mogla dotaknuti stanja u vojsci, od pitanja discipline i nadzora do opreme i daljnje budućnosti mirovnih misija. Također bi se mogla vratiti pitanju odnosa Zagreba prema susjednoj BiH. Uz to, dakako, dolazi rasprava o perspektivama predsjedanja Vijećem EU-a, kao i o graničnoj sigurnosti, upravljanju migracijama i Schengenu. To su teme koje su već načete u javnosti i koje se svakako izravno ili neizravno tiču uloge predsjednika. Međutim uz njih će vrlo vjerojatno kampanja uključivati nadmudrivanje oko borbe protiv korupcije, školske reforme i demografske održivosti zemlje, što su prevažne teme, no koje nisu u predsjedničkoj domeni te počesto motiviraju svu silu neznalica da na samo sebi svojstven način doprinose raspravi.

Naposljetku, sjetimo li se svih doskočica, scena, apsurdnih situacija, banalizacije, teatralizacije, međusobnog nabacivanja blatom i paunskog napuhivanja bez pokrića, onda nas ovih nekoliko nadolazećih predizbornih tjedana, koji će koincidirati s predbožićnim i božićnim razdobljem, može bolno podsjetiti na Krležin opis kraljevskog sajma: U prvi hip, pošto se zavjesa digla, mora Ritam boja i linija, i ploha, i tonova biti tako silno intenzivan da se ne razabira ništa. Na sceni kovitla se kaos neodređenih oblika. Mlazovi šarenila teku, silne se kaskade zvukova ruše s halabukom, elementarno životno čudo pleše na sceni.