Ne znam za vas, no meni je već pomalo zlo od tih predizbornih vremenâ. Ne samo da te s ekrana i programa nacionalnih TV i radijskih kuća zaspe hrpa, mahom opskurnih, neshvaćenih i dotad rijetko viđenih likova sa svojim spasonosnim rješenjima za sve probleme koji te muče, nego i oni dobro poznati političari koje, u većoj ili manjoj mjeri, trpimo već godinama, toliko pojačaju svoju vidljivost i okupiraju javni prostor da ti se čini kako od njih više nikamo ni ne možeš pobjeći. Zure u tebe s jumbo plakata, počnu pratiti tvoj profil na Twitteru, Facebook ti ih svakodnevno nemilice sugerira za prijatelje, poštanski ti sandučić zatrpaju svojim lecima, sa svih te strana obasipaju obećanjima koja si već nebrojeno puta čuo. Razlete se po gradu i po zemlji, obilaze škole, bolnice, gradilišta i skupove, pjevaju zagrljeni s poznatim estradnjacima; pitaš se kako, zaboga, uopće sve to stignu? I još se više pitaš: ima li gdjegod kakva 'candidates free zone' u kojoj ćeš moći na miru, bez straha da ti netko od njih ne iskoči iz grma, provesti vrijeme sa sobom ili s nekim do koga ti je stalo.

I onda naletiš na novinski članak-poziv na 'Blagoslov kućnih ljubimaca'. Pa to uopće ne zvuči tako loše! Slobodna subota, maksimirska šuma, ugodna šetnjica u društvu obitelji i razdragani Garry na lajni, pa da vidimo i to čudo. Još ako si katolički vjernik, a poznati ti analitičar crkvenih prilika taj događaj upakira u privlačno ruho i predstavi kao 'pravu senzaciju': te prvi takav događaj u Zagrebu i Hrvatskoj, te po uzoru na papu Franju koji je i sam nedavno podragao nekog psa, te povijesni iskorak u kojem Crkva izlazi iz svojih sakralnih zdanja i napokon zalazi među 'obične' ljude... Pa to izgleda kao prava revolucija! Usporediva valjda samo s uvođenjem mise na narodnom jeziku i slijetanju čovjeka na Mjesec!

No sve to tako izgleda samo na prvi pogled. Već na drugi postaje jasno da je riječ samo o još jednom predizbornom triku aktualnog zagrebačkog gradonačelnika i njegova kreativnog tima. U kojemu u prvome planu neće biti ni te drage životinje ni njihovi brižni vlasnici, nego upravo on, njegovo veličanstvo Gradonačelnik. Jer da nije tako i da je nekome uistinu stalo do obnove toga nekoć raširenoga, a u svijetu ponegdje i danas prisutnoga, blagoslova životinja, onda bi se on i u Zagrebu dogodio u neko prikladnije vrijeme – recimo o blagdanu sv. Antuna Opata, zaštitnika životinja, ili pak sv. Franje Asiškoga – a ne baš u osvit novih lokalnih izbora i u organizaciji jednoga gradonačelničkog kandidata. To je, ili bi barem trebalo biti, jasno svima, a osobito katoličkim vjernicima. A oni kojima ipak nije mogli bi se napokon upitati što je sljedeće!? Treba li njegov protukandidat i aktualni ministar zdravlja Ranko Ostojić, kao protutežu ovom blagoslovu, organizirati neku misu za ozdravljenje bolesnih Zagrepčana, recimo u garaži bolnice Rebro? Koju bi, primjerice, predvodio neki svećenik ili biskup koji je bio njegov pacijent! Ili bi Branko Vukšić i Vladimir Ferdelji svoje birače trebali pozvati na hodočašće u Mariju Bistricu po nakani otvaranja novih radnih mjesta? Bi li barem tad postalo jasno da vjerskim obredima nije mjesto u predizbornim kampanjama? I da bi barem molitveni događaji mogli i trebali biti povlaštenim mjestima slobode od dnevne politike i najobičnijega politikantstva?

Tim više što je Crkva posljednjih desetljeća toliko puta bila uvlačena u političke i druge interese onih kojima niti do nje niti do njenih vjernika nije bilo nimalo stalo. I kojima, u ostvarenju nekih krajnje prizemnih ciljeva, ama baš ništa nije bilo sveto. I zbog kojih je, pa i u očima iskrenih i zauzetih vjernika, i ona sama, ili barem neki njeni predstavnici, izgubila dio svog ugleda i vjerodostojnosti. Nije li i sama Crkva iz toga izvukla toliko potrebnu pouku? Što se potpisnika ovih redova tiče, sasvim je jasno da u maksimirsku šumu, osim kućnih ljubimaca, netko na lajni sutra kani dovesti i samu Crkvu. A iskustvo nas tomu uči - tko god je Crkvi nekad oko vrata htio staviti lajnu, već bi joj sutra nastojao navući i brnjicu. Da bude tiha i, za ostvarenje nekih njegovih ciljeva, krajnje bezopasna. Stoga moj Garry i ja sutra, iz 'vjerskih razloga', ipak ostajemo doma!