Za mjesto predsjednika, uz predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, natječe se bivši ministar vanjskih poslova te predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač. Za mjesto zamjenika takmiče se ministar branitelja Tomo Medved te vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Naposljetku, za mjesto jednog od četiriju potpredsjednika stranke natječu se redom: Ivan Anušić, osječko-baranjski župan te voditelj kampanje dosadašnje predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović; Branko Bačić, šef kluba zastupnika HDZ-a; Milijan Brkić, potpredsjednik Sabora; Zdravka Bušić, državna tajnica za političke poslove u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova; Oleg Butković, ministar mora, prometa i infrastrukture; akademski kipar i bivši zagrebački gradski zastupnik Ivan Kujundžić, Tomislav Tolušić, bivši potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede; Hrvoje Tomasović, splitski kirurg i dugogodišnji nekadašnji član HSP-a, te bivši eurozastupnik i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier.

Izlaznost u uvjetima šmrcavosti

Kako je odmicalo vrijeme, tako je i kampanja za čelne funkcije u stranci koja sâmu sebe rado naziva 'stožernom' postajala sve više zajapurena, uz povišene tonove i emocijama nabijene rečenice. Usporedno s tim, svijet je, a u nešto manjoj mjeri i Hrvatsku, uvelike zahvaljujući senzacija gladnim medijima, a ne toliko trezvenih predstavnika nadležnih političkih i zdravstvenih tijela, uhvatila doza panike zbog širenja koronavirusa, uz negativne gospodarske i društvene posljedice. Bez obzira na najavljene možebitne mjere ograničavanja javnih okupljanja, regularnost i transparentnost završnice unutarstranačke kampanje i sâmih unutarstranačkih izbora ne bi trebale biti ugrožene. Unatoč optužbama 'izazivača' naspram 'establišmenta' u toj stranci, za sada se mogao steći dojam kako je ispit zrelosti već položen, odnosno da je proceduralno sve korektno proteklo.

Pa ipak, pretjerana fama oko širenja zaraze koronavirusom mogla bi dio članstva najbrojnije političke stranke u Hrvatskoj obeshrabriti da participiraju u ključnoj fazi unutarstranačkih izbora koji će, dok se ne popune sve funkcije, trajati od kasne zime do duboko u proljeće. Dakako, kao i kod drugih vrsta izbora, onima koji 'brane naslov', tj. koji su već na položaju, u ovom slučaju Plenkoviću i njegovom timu, niža razina izlaznosti ide više na ruku. Redovito su 'izazivači' ti koji se moraju brinuti oko toga da što više 'svojih' izvedu na birališta. Nasuprot tome, veća izlaznost donijet će konačnom pobjedniku veći politički legitimitet, tj. brojčano uvjerljiviju pobjedu.

Nadmetanje potpisima

HDZ je statutarno propisao značajno veći broj potpisa koji je potreban za valjanu kandidaturu za šefa stranke nego što je na državnoj razini potrebno za kandidaturu za šefa države. Naime, premda se 10.500 potpisa unutar te stranke može činiti kao tek samo malo više od 10.000 potrebnih za predsjedničku kandidaturu, koje treba verificirati pri Državnom izbornom povjerenstvu, tih deset i pol tisuća potpisa jest puno veći udio u nekih 211 tisuća članova Hrvatske demokratske zajednice (zahvaljujući primjeni europske uredbe o osobnim podatcima, popularno znanoj kao GDPR, sve su stranke morale nedavno ažurirati članske popise i s njih ukloniti 'mrtve duše', što je kako unutar, tako i izvan stranaka pružilo realniju sliku stranačkog organiziranja u našoj zemlji), nego li je deset tisuća udio u općoj biračkoj populaciji na predsjedničkim izborima.

Kao i na predsjedničkim izborima, na unutarstranačkim izborima broj prikupljenih potpisa redovito se koristi kao signalizacija vlastite podrške među biračima, odnosno demonstracija snage na način da se sudionici trude prikupiti značajno više potpisa od potrebnog broja.

Plenković je tako prikupio 45.334, naspram 16.708, koliko je dobio njegov rival za mjesto šefa stranke Miro Kovač. U sraz za zamjeničko mjesto Medved ulazi s 38.196 potpisa, a prvi čovjek Vukovara Penava s 15.284. U utrku za četiri potpredsjednička mjesta četvero kandidata ulazi s preko trideset tisuća potpisa (Butković 35.637, Anušić 34.619, Bačić 33.282 te Bušić 33.223), trojica s oko petnaest tisuća članova koji ih podržavaju (Tolušić 15.372, Stier 15.089 te Brkić 14.761) te naposljetku dva kandidata s ispod deset tisuća (Tomasović 9718 i Kujundžić s 7453 potpisa potpore).

Promjene, suverenizam i domovinstvo

Među 'izazivače', predvođene Mirom Kovačem, a okupljene u Opciji za promjene, spadaju Penava, Tolušić, Stier te Brkić, dok Tomasović i Kujundžić ne spadaju izravno ni u Plenkovićev ni u Kovačev tabor, no po svojem profilu i javnim nastupima odaju dojam da naginju Kovaču. Od trinaestero kandidata za ključna mjesta u stranci, sedmorica su tako pripadnici 'opozicije'. Opcija za promjene zaziva snažnije kršćansko profiliranje stranke i jačanje veza članstva i stranke s Crkvom u Hrvatskoj (naglašavajući kao crtu razdjelnicu Istanbulsku konvenciju), predstavlja sebe kao autentičan izričaj vrijednosnog profila članstva na terenu (podrška referendumskim inicijativama, kritika 'odnarođenog vodstva' i 'faraonstva' te suradnja sa srodnim strankama desno od centra na desnici, naspram sadašnje suradnje sa SDSS-om i HNS-om) te želi nepopustljiviju politiku prema istočnim i jugoistočnim susjedima i njihovim eurointegracijskim ambicijama, posebice u kontekstu rješavanja otvorenih pitanja vezanih uz rat. Usporedi li se to s programskim smjernicama Hrvatskih suverenista ili pak novog Domovinskog pokreta Miroslava Škore, nailazi se na mnoga preklapanja, razlike su često više u nijansama, a manje u sâmom sadržaju.

Mnogo vike ni za što

Vrijeme će pokazati je li to vrijednosno preklapanje doista izraz nepremostivog raskoraka između aktualnog vodstva i stvarnih htijenja članstva ili pak procjena desnog krila stranke da se koalicijski potencijal više otvara na desnici te da je to svrsishodnija strategija dobivanja parlamentarnih izbora.

Sudeći prema prikupljenim potpisima, Plenkovićev tim trebao bi osvojiti sve glavne funkcije u stranci – mjesta predsjednika, zamjenika te četvero potpredsjednika. Sagledamo li pak potpise sa skepsom i prihvatimo kako ih obično onaj koji je već na položaju i koji raspolaže s više resursa može lakše prikupiti, preostaje nam pokušati proniknuti u mogući rasplet ovih izbora na temelju anketnih podataka. Ispitivanja javnog mnijenja koja bi davala specifične podatke o stavovima članstva HDZ-a o kandidatima na unutarstranačkim izborima nije baš bilo puno, no oni podatci koje imamo ipak pružaju poprilično jasnu sliku. Prema agenciji Promocija plus u veljači (tada se još očekivalo kako će Karamarko pokušati ponovno postati predsjednik stranke), Karamarko je blago vodio ispred Kovača, no preko sedamdeset posto članova stranke htjelo je ostanak Plenkovića.

Ovomjesečna, jučer objavljena anketa iste agencije puno je detaljnija, no upućuje na identičan ishod. Prema njoj preko 77 posto HDZ-ovaca želi Plenkovića na čelu stranke, a njih 59,2 posto kao njegovog zamjenika vidi Medveda, a ne Penavu iz Opcije za promjene. Sukladno istoj anketi, u predsjedništvo bi kao potpredsjednici trebali ući Stier, Butković, Tolušić i Anušić, odnosno omjer snaga između Plenkovićeva i Kovačeva tabora trebao bi biti izjednačen. Ono što začuđuje je to što prema ovim podatcima dosadašnji glavni operativac stranke Brkić, čovjek koji je snagu crpio s terena i koji se nada da će ovi izbori potvrditi da 'teren' podržava njegovu, a ne Plenkovićevu viziju stranke, ne osvaja potpredsjedničko mjesto (zaostaje 2,4 posto za Anušićem).

Još je prerano reći je li se potpredsjednik Sabora prekombinirao, no podosta se čini sigurnim ustvrditi kako Plenković ostaje i kako ga članstvo ne misli kazniti (bilo zbog izbornih poraza, bilo zbog ideoloških skretanja), no kako će u predsjedništvu biti jasno zastupljeni i članovi suprotnog tabora, što će delikatni posao balansiranja stranke uoči parlamentarnih izbora svakako učiniti dodatno zahtjevnim.