Za stranačke propagandiste Hrvatske narodne stranke (HNS) Hrvatska kao da i nema predsjednika Republike pa se na službenoj web stranici te stranke, u najavi nedavnog službenog posjeta Izraelu, spominju samo susreti ministrice 'europskih i vanjskih poslova' Vesne Pusić, kao da se na taj izuzetni diplomatski put uputila ona jedina, a potpuno izostavlja činjenica da je na svim važnim razgovorima u Izraelu i Vesna Pusić sudjelovala tek kao članica hrvatskog izaslanstva, koje je službeno predvodio predsjednik Republike Ivo Josipović. I tako je HNS zadužio diplomatski svijet dodatnim izumom 'službenog posjeta u okviru službenog posjeta' (Vesna Pusić se odvojeno sastala samo s ministrom vanjskih poslova Izraela), pa nema nikakve dvojbe da je tim izljevom stranačke samohvale službena web stranica HNS-a učinila prvorazredni politički i protokolarni, ali i koalicijski promašaj. Bez obzira na to putovali li s predsjednikom ili Hrvatsku zastupali sami, pojedini se ministri nikada ne smiju ponašati kao 'država u državi' pod isključivim stranačkim kišobranom.

A ako se ne zna red u slučaju predsjedničkog puta u Izrael, kako li će izgledati koalicijska europska politika? Nema dvojbe da ministrici europskih i vanjskih poslova Vesni Pusić neće biti lako spojiti Upravu za europske poslove (za šefa tog ministarstva u ministarstvu izabrano je još jedno HNS-ovo čudo od djeteta, Opatijac Hrvoje Marušić) sa svim ostalim dijelovima Ministarstva, jer su u Hrvatskoj, kao zemlji pristupnici, već sada 'europski poslovi' postali domaća i unutrašnja, a ne neka daleka i formalna inozemna politika. Njezino će se ministarstvo izravno baviti pitanjima kao što su hrvatska prava, ideje i prijedlozi u poljoprivredi i ribarstvu, otvaranju unutrašnjeg tržišta, zapošljavanja, zdravlja, socijalne politike, energetike, zaštite okoliša... Kao svojevrsna 'vlada iznad vlade' i 'vlada izvan vlade', ovo će ministarstvo raščlanjivati, usmjeravati i provoditi europsku politiku, ali ipak neće – ili bar ne bi smjelo - izravno nadgledati, kontrolirati i zapovijedati svima i svakome o tome kakva će biti i kako će izgledati 'Hrvatska u Europi, a Europa u Hrvatskoj'. I zbog toga je bitno da se već od onih prvih koraka izradi vrlo jasna procedura u nacionalnoj podjeli odgovornosti i učvrsti vrlo jasna hijerarhija u svim tim isprepletenim odnosima između Markovog trga, Zrinjevca i Pantovčaka.

I ne samo u odnosima s EU-om kao zajednicom, već i odnosima sa svih 27 ostalih članica, jer one nisu prestale biti zasebnim državama samo zato jer se Hrvatska priključuje zajedničkom europskom jatu. Neke od tih zemalja pripadaju nekim drugim regijama, neke su članice monetarne unije, a neke ne žele euro, s nekima nas vežu vjekovne susjedske veze, a o nekima smo tek čitali kao o ugnjetenim sastavnicama Sovjetskog Saveza, neke od nas traže da budemo balkanski most, a druge da se potvrdimo kao predziđe Vatikana, pa svaka država traži i posebnu brigu i posebne odnose, koji se ne mogu omotati samo u europski politički celofan. Nema dvojbe da SAD, ili još uvijek i Rusija, ili novi ekonomski divovi i nove globalne podjele, traže dodatnu diplomatsku pažnju, a sve to – barem na organigramu Zrinjevca – još izgleda prilično nesuvislo i zamršeno, poput nedirnutog klupka, pa dok jednom nogom Vesna Pusić već kroči u Europu, drugom tek tapka u ostatku svijeta. Europa je dobila prvenstvo i u novom nazivu tog ministarstva, ali je sve ono ostalo još uvijek – geografski sigurno, a sve više i gospodarski - mnogo veće od Europe.

Zbog toga mnogi tvrde da samo predsjednik Vlade može i mora postati onaj konačni 'ministar za Europu'. Nakon Lisabonskog sporazuma u EU je izrazito porasla moć šefova država (predsjednici ili premijeri), a ministri vanjskih poslova izgubili su neke svoje paradne, ali vrlo važne ovlasti, kao što je to bilo vrlo razglašeno zastupanje europske vanjske i sigurnosne politike tijekom šestomjesečnog predsjedanja Unijom (Hrvatska bi mogla doći na red negdje poslije 2020. godine). U EU je već izgrađen vlastiti diplomatski aparat koji će zaposliti 7000 ljudi (Slovenci su već dobili svog prvog 'europskog veleposlanika'), o čemu se u Hrvatskoj jedva govori i raspravlja. A sjednice Vijeća ministara vanjskih poslova sada vodi Catherine Ashton, a presudne sastanke održavaju ministri financija i šefovi država, dok se i sama Europa – kako pokazuju nepristrane raščlambe – već pomirila sa značajnim gubitkom utjecaja i ugleda u probuđenom ostatku svijeta. I zbog toga Europa ponovno pregovara sa svima na sasvim drugačiji način (ovog je tjedna održana molitvena sjednica s Kinom), pa će tako u globalnim preispitivanjima Europa biti samo tek jedan dio u onim 'dodatnim' vanjskim poslovima, dok se izvorni 'europski poslovi' nipošto neće moći odrađivati samo na pretrpanom Zrinjevcu.

Hrvatska je vanjska politika uvijek skakutala na nametnutim štakama (borba za priznavanje, NATO, EU), a stalno tražila nekog 'očuha s dugačkom batinom' (Njemačka, SAD, Bruxelles), dok bi sada ipak trebala skinuti gips s polomljenih nogu i zaboraviti ona tipična politikantska durenja kojima su toliko skloni državni pubertetlije u kratkim hlačama. I to je možda ono najvažnije što treba naučiti nova vladajuća koalicija - nema jednog čovjeka, jedne stranke ili jednog ministra koji može preuzeti odgovornost i za hrvatsku pomoć u demokratizaciji nekadašnje Burme i za broj izlovljenih riba u Jadranu i za provođenje domaćih pravosudnih reformi. Mudre države idu na podjelu ovlasti, a dogovaraju jasnu nacionalnu politiku, male i neodgovorne države gube vrijeme, snagu i dah u pokušaju da samo neki ljudi, neke stranke i neke interesne grupe zagrabe što više pojedinačnih moći, pa zbog toga nikada ne mogu odrediti dugoročne nacionalne interese.

Nema dvojbe da je Vesna Pusić dosad dobila sve što je željela (europske poslove, prolaz referenduma, ubrzani početak ratifikacije), ali tek treba razdijeliti i razdvojiti neke stranačke od državnih interesa da opći vanjskopolitički ciljevi ne bi postali žrtvom raspodjele stranačkog blaga i bespotrebne diplomatske brzopletosti. Ona ne mora odgovarati na sve što je rekao netko drugi, a pogotovo braniti stranku, kada je nitko ne može obraniti. Hrvatska može biti – kao što ona tvrdi – zemlja koja će biti 'veća od vlastite geografske veličine', a svi oni koji razumno misle mogu samo pozdraviti činjenicu da je u ovom skresanom proračunu ipak pronađen dodatni novac (skoro milijun eura) za hrvatske kulturne prodore i dodatno obrazovanje onih koji će znati pripremiti, namaknuti i iskoristiti što više europskog novca, dok bi konačno i ona sama morala shvatiti da samo diplomatski nevježe hrvatska veleposlanstva mogu tako olako dijeliti na ona 'koja su politički važna u globalnim odnosima', i ona koja će se svesti tek na 'usputnu pijacu'. U diplomaciji se naveliko trguje, ali to vrijedi za sve moguće poslove, a ne samo za izvoz Vegete, vina i Bajadera. Ovoj Hrvatskoj još trebaju sve vrste prijatelja, a ne samo europsko priznanje i nekoliko očuha s najdužom globalnom batinom.