Privlačenje ulaganja koja bi pomogla gospodarskom rastu, zapošljavanju, većem ubiranju prihoda, boljem financiranju javnih usluga, smanjenju deficita i duga, stalna su tema i ove i svih prethodnih vlada. No, kako očekivati ulaganja u zemlji sa slabom zaštitom ulagača i neadekvatnim rješavanjem problema neplaćanja?

Na početku procesa pridruživanja Hrvatske EU-u očekivalo se da će to istovremeno biti i proces transformacije društva, da će unaprijediti institucije i javno upravljanje i tako poboljšati politički i ekonomski sustav. Je li se to dogodilo?

Nedavno su objavljeni Izvještaj Svjetske banke o uvjetima poslovanja, Sveobuhvatni izvještaj Europske komisije (EK) o praćenju spremnosti RH za članstvo u EU-u i Priopćenje EK-a Europskom parlamentu i Europskom vijeću. Izvještaji Svjetske banke i EK-a izazvali su dosta reakcija, ali kao da nije primijećeno da oba govore o istim stvarima. Loši rezultati na ljestvici Svjetske banke, odražavaju neispunjavanje zahtjeva EK-a.

Svjetska banka mjeri uvjete poslovanja poduzeća. Najnoviji Izvještaj obuhvaća 185 država i pokazuje da je poslovanje najlakše u Singapuru, pa u Hong Kongu, Južnoafričkoj Republici, Kini i Novom Zelandu

Daleko je Gruzija…

Brojne države provode reforme. Poslovnu klimu su od 2005. najviše poboljšale Zemlje Istočne Europe i Središnje Azije i postale - iza zemalja OECD-a - poslovno najatraktivniji dio svijeta. Četiri države iz te regije su među deset država svijeta koje su se u godinu dana najviše pomakle na ljestvici, a Gruzija se čak svrstala među prvih deset zemalja svijeta.
Reforme su poduzetnicima donijele brojne koristi. Primjerice, prosječno vrijeme za pokretanje poduzeća smanjilo se na 30 dana (u Hrvatskoj iznosi samo 9 dana). Prosječno vrijeme za prijenos imovine smanjilo se na 55 dana (u Hrvatskoj traje čak 104 dana), a trošak prijenosa u prosjeku je 5,9% od vrijednosti imovine (u Hrvatskoj samo 5%), dočim je prosječno vrijeme za ispunjavanje obveza glavnih poreza iznosi 54 sata godišnje (u Hrvatskoj čak 109 sati).

Kod međunarodnih ljestvica bitno je utvrditi uzrok, a ne samo položaj zemlje na ljestvici ili usporedbu sa zemljama koje su ispred ili iza nje. Svjetska banka za svaku zemlju, iz niza pokazatelja lakoće poslovanja konstruira jedan opći, a zatim zemlje rangira i po općem i po pojedinačnim pokazateljima. Za svaki se pokazatelj mjeri i „udaljenost od najgornje granice“ koja iznosi 100, pa se može izraziti i kao postotak.

S općim pokazateljem od 63% Hrvatska je rangirana kao 84. država svijeta. Premda na ljestvici nazaduje, stanje je ipak bolje nego 2006. kada je ostvarila samo 51%.

U Hrvatskoj se posebice loše ocjenjuje rješavanje problema neplaćanja (samo 32,6%) i zaštita ulagača (41,9%). Za rješavanje problema neplaćanja rezultat je od 2004. naovamo manje-više isti, a za zaštitu ulagača je identičan!

U nekim pokazateljima Hrvatska i nije loša, ali tijekom godina nije ni napravila značajnije pomake: pokretanje poduzeća (88%), plaćanje poreza (80%), pristup električnoj energiji (78%), efikasnost sudstva u rješavanju poslovnih sporova (62%), prekogranična trgovina (62%). Ipak, u nekim se područjima značajno popravila: dobivanje kredita (s 25 na 75%), registracija imovine (sa 45 na 66%) i dobivanje građevinske dozvole (s 37 na 63%).

Hrvatsku zaista ne treba uspoređivati s prvakom – Singapurom, ali mogla bi joj biti usporediva Gruzija, najbolje rangirana zemlja Istočne Europe i Središnje Azije, s općim pokazateljem 81% i svim pojedinačnim pokazateljima u rasponu od 70 do 99,7% (iznimka je rješavanje problema neplaćanja 38,5%). Opći pokazatelj Hrvatske je 63%, a pojedinačni pokazatelji su – osim već spomenutih zaštite ulagača i rješavanja problema neplaćanja - u rasponu od 62 do 88%. Ne čudi, stoga, što je Hrvatska tek 16. u toj regiji.

Da smo …, ali nismo!

Rješavanje problema neplaćanja mjeri se vremenom potrebnim da se vjerovnici naplate, od dospijeća plaćanja do trenutka kad je novac u cijelosti ili djelomice naplaćen, zatim troškom procedura naplate, uključujući sudske troškove i državne namete, te stopom naplate, odnosno postotnim iznosom kojeg vjerovnici povrate u postupku reorganizacije, likvidacije ili prisilne naplate.

Zaštita ulagača je mjera mogućnosti manjinskih dioničara da se zaštite od namjera direktora dioničkog društva da sredstva društva iskoristi za svoje privatne interese. Promatra se transparentnost povezanih stranaka u transakcijama, odgovornost direktora i mogućnost manjinskih dioničara da direktore i službenike tuže za nepravilno upravljanje.

Za sve se pokazatelje anketiraju stručnjaci, te analiziraju zakoni, propisi i informacije, npr. o sudskim procedurama i odlukama, tržištu vrijednosnica, trgovačkim društvima, stečaju.

Tu se uspostavlja veza izvještaja Svjetske banke i EK-a, jer poglavlja s kojima Hrvatska ima najviše problema su Pravosuđe i temeljna prava, Pravda, sloboda i sigurnost te Tržišno natjecanje. EK naglašava brojne zahtjeve koji bi, da ih je Hrvatska zadovoljila - a mogla je i morala to učiniti već odavno - bitno popravili i zaštitu ulagača i rješavanje problema neplaćanja. Popravili bi, naravno, i sve druge pokazatelje lakoće poslovanja.

U Izvještaju za poglavlje Pravosuđe i temeljna prava, EK između ostalog, zahtijeva: stvarnu primjenu Strategije i Akcijskog plana razvoja sudstva; jačanje neovisnosti, odgovornosti, nepristranosti i profesionalnosti sudstva te njegove efikasnosti; dokaze o značajnim rezultatima postignutim na temelju efikasnih i nepristranih istraga, sudskih postupaka i odluka u slučajevima organiziranog kriminala i korupcije na svim razinama, pa i onim najvišima, a posebice u osjetljivim sektorima poput javne nabave; dokaze o pojačanim mjerama prevencije korupcije i sukoba interesa.

I u Priopćenju EK-a naglašavaju se zahtjevi koji bi bitno popravili i zaštitu ulagača i rješavanje problema neplaćanja, poput potpisivanja ugovora o privatizaciji Brodosplita i pronalaženja rješenja za 3. Maj i Brodotrogir kako bi se dovršilo restrukturiranje brodogradnje, zatim primjena mjera za povećanje efikasnosti sudstva i smanjenje broja zaostalih predmeta, usvajanje novih zakona koji će osigurati provedbu sudskih odluka i smanjiti broj onih koje još nisu provedene, osnivanje i funkcioniranje Komisije za sukob interesa, te usvajanje novog zakona o pristupu informacijama kako bi se ojačale pravne i administrativne mogućnosti za stvarni pristup informacijama.

Ukratko, da je Hrvatska u procesu pridruživanja – pravovremeno i u potpunosti - ispunjavala zahtjeve EK-a, posebice jačala zakonitost, unapređivala javnu upravu i sudstvo te djelotvornije prevenirala i borila se protiv korupcije, već odavno bismo živjeli u zemlji sa znatno boljim političkim i ekonomskim sustavom. To bi se odrazilo i na mjesto na ljestvici lakoće poslovanja, pa i na samo poslovanje. Umjesto tlapnji o preskupim ulaganjima već ionako prezaduženog javnog sektora, ekonomskom bi rastu pridonosila ulaganja privatnog sektora.