U posljednjih dvadeset godina njemačka privreda nije zabilježila veći privredni rast negoli u ovom kolovozu, ali Angelina Merkel neće odustati od odluke da već ovog mjeseca predloži još jedan radikalni plan štednje. Do 2014. godine ona želi uštedjeti nevjerojatnih 82 milijarde eura, a to bi trebao biti tek prvi od dva velika paketa. Od te uštede cijela bi Hrvatska pune dvije godine mogla sjediti prekriženih ruku. Mnogo, a mnogi kažu i previše, budući da se i u Njemačkoj tvrdi da će ponovno najviše stradati oni koji su i do sada najviše stradali. No bilo kako bilo, u krugovima Angeline Merkel odlučno tvrde: štedi se kada se ima, a ne kada se nema. Tada se i nema što uštedjeti. I Nijemci su – kako tvrde mnogi – zakasnili u sudaru s općom krizom, a navikli na bespotrebna rasipanja, ali Angela Merkel ipak nije stala kada je već mogla stati. Drugi bi bili sretni i s trećinom njemačkog oporavka, ali Njemačka tek počinje ozbiljno stezati remen.

I bez obzira na mnoge domaće kritike i otvoreno nezadovoljstvo u mnogim zemljama, koje svaki takav potez vide kao još jednu 'prikrivenu devalvaciju eura' koja će povećati rekordni njemački izvoz, a poskupiti stranu robu na njemačkom tržištu, zatvoriti vrata za prekobrojne strane radnike, a dodatno obeshrabiti sve one koji su navikli da im Njemačka uvijek baca pojas za spasavanje. Angela Merkel želi urediti vlastitu kuću, a Europa (i ne samo Europa) mora prihvatiti da bi se bez zdrave i uspješne Njemačke ipak moglo dogoditi ono čega se već i danas mnogi pribojavaju: opći raspad europskog monetarnog sustava i konačna propast Europske unije.

Tako Angela Merkel, Nicolas Sarkozy, a sada i novi engleski premijer David Cameron, pa čak i Silvio Berlusconi, odlučno metu u vlastitom dvorištu, bez obzira na provale javnog nezadovoljstva (na ulicama Bruxellesa nedavno je prvi put zajednički marširalo sto tisuća radnika iz 15 zemalja EU, koji ne pristaju da sav teret krize podnesu obični ljudi koji ionako sve više rade za sve manju plaću) i kritike novih teoretičara koji tvrde da se alatima neoliberalizma, koji je sve podredio nesputanoj tržišnoj utakmici, ne mogu izliječiti sve nevolje za koje je glavni krivac ostao – upravo predatorski neoliberalizam. No bez obzira na konačne dijagnoze, analize i prognoze, nepravde, izlike, zakašnjenja i lažna opravdanja, ostaje istina – kao što je to rekao De Gaulle – da su pravi državnici samo oni državnici koji se ne boje rizika, a dobrim dijelom i ono što je rekao i Theodore Roosevelt: 'Ako nema rata, nema ni velikih generala. Ako nema velikih izazova, nema ni velikih državnika.'

I u Europi je bilo mnogo ugodnije živjeti kada su vladali samo elitni činovnici koji su poštovali sve interese nomenklature, osiguravali socijalni mir, a povećavali profite, dok su vlastite stranke održavali na vlasti izbjegavanjem bilo kojih prijelomnih odluka. Po mogućnosti u lažnom dogovoru i neprestanim laskanjem većini, u ime vlastite slave, a obrani lažne dobrobiti. Europa je predugo živjela 'bez pravih vođa', a Europska se unija bavila sama sobom, dok u ovim kriznim vremenima novi ljudi ne mogu računati ni sa simboličnim danima poštede: David Cameron je tek preuzeo vlast, a odmah najavio uštedu od 2,3 milijarde eura kako bi radikalno smanjio engleski proračunski deficit. On povećava PDV za 2,5 posto, uvodi nove namete na banke i produžava rok odlaska u državnu mirovinu (od sada sa 66 godina). I u Rumunjskoj su plaće državnih službenika smanjene na 25 posto, zbog čega je policija u općem štrajku praktički opsjela sjedište vlade, pa su se i premijer i predsjednik sami dovezli na posao u vlastitim automobilima, bez ikakve policijske zaštite. I napravili niz prometnih prekršaja (ipak nisu navikli) koje nije imao tko kazniti.

U globalnim raspravama o vječitoj temi mističnih odnosa između velikih ljudi, velikih djela i velikih vremena, još uvijek nema konačnog pravorijeka u raspri oko nemoguće dvojbe da li veliki ljudi sami po sebi svojim bogomdanim sposobnostima stvaraju veliku povijest ili presudna i složena vremena već sama po sebi nužno stvaraju velike ljude, ali to samo po sebi možda i nije toliko važno. Moderni su državnici sputani mnogim okovima (nedodirljive institucije, svemoćno javno mišljenje, nezaustavljivi mediji, presudni interesi stranke, nepovredivi međunarodni ugovori, globalne nužnosti, izborna nadmetanja), ali ostaje činjenica da se prije ili kasnije, a mnogo prije u vremenima nužde i oskudice negoli u vremenima mira i blagostanja, iz gomile slučajnih činovnika izdvajaju oni koji su spremni preuzeti rizike, koji gledaju unaprijed i brane opću dobrobit, a ne samo stranačko samoodržanje, i oni koji mogu (karizma) uvjeriti druge da ih zbog neke drugačije i bolje budućnosti slijede i u najtežim odlukama i vremenima. Ljudi s kičmom, vizijom, i hrabrošću, koji u vremenima krize donose učinkovite odluke, govore istinu i ispunjavaju vlastita obećanja, žele surađivati sa svima, a od svih traže samo ono najbolje. Nije dostatno biti samo žena da bi se postalo neka nova Angela Merkel.