Nema druge, i u ovome je slučaju najbolje da 'institucije (od)rade svoj posao'. Jer, u protivnome, priči o prošlotjednom boravku premijera Zorana Milanovića na imanju poslovnoga čovjeka Emila Tedeschija, kako sad stvari stoje, neće biti kraja. Koliko god se Milanović ljutio što ga novinari tom pričom uopće gnjave i koliko god dio javnosti imao i razumijevanja za taj kratki prijateljski posjet jer, Bože moj, ni premijer se ne može odreći svojih prijatelja, novi detalji koji pomalo izlaze u javnost mogli bi tu naoko bezazlenu priču pretvoriti u pravi pravcati slučaj. Osobito otkad se počelo pisati da je na tome druženju bio i sadašnji zamjenik, a sutrašnji guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. Doduše, ta je informacija zasad još uvijek službeno nepotvrđena, no to cijeloj priči daje još čudniji ton. No o tom potom.

Gledano Milanovićevim ljudskim očima, taj kratki odmor u prelijepoj vili Floriani od samoga je početka krenuo po zlu. Da je, barem, kako je svojedobno i planirao, ukinuo te lipanjske praznike, onda bi taj blagdan Tijelova zasigurno bio proveo u Zagrebu, a ne na Hvaru! A onda, taman što je otputovao, buknula je ta famozna afera oko, sad već bivše, ministrice Holy pa je, umjesto da zasluženo uživa u suncu i moru, cijeli dan proveo na mobitelu. A po povratku s tog odmora, na kojem se pravo nije ni odmorio, još su ga i novinari zasuli, iz njegove ljudske perspektive, sasvim nepotrebnim i nebitnim pitanjima: te je li to sukob interesa, te je li tamo i prespavao, te je li mu neugodno da baš u vili jednog tajkuna prihvaća ostavku ministrici zbog 'nanošenja štete ugledu Vlade'. I Milanovića, kao čovjeka, uistinu se može razumjeti. Pa, može valjda u miru posjetiti prijatelja s kojim se druži već desetljećima, a da o tome nikomu ne mora polagati račune!

Je li premijer premijer i u slobodno vrijeme?

No, na Milanovićevu (ne)sreću, on (više) ipak nije samo obični čovjek. On je, koliko god se ponekad čini da se na tu ulogu teško privikava, predsjednik Vlade. I stoga za njega, ipak, vrijede neka druga pravila. I, koliko god Milanoviću kao čovjeku to išlo na živce, Milanović kao premijer treba prihvatiti činjenicu da je javnost itekako zainteresirana za pojedinosti boravka prvog čovjeka Vlade u vili jednoga poslovnog čovjeka. Nemušta pojašnjenja kako se radi o premijerovom 'slobodnom vremenu' (kao da u svoje slobodno vrijeme premijer više nije premijer!), pa to ne bi trebao biti interes javnosti, tu zainteresiranost medija i javnosti mogu samo dodatno potaknuti, a nikako obuzdati. Jer, ako se sumnjivi poslovi ni prije nisu dogovarali na otvorenim sjednicama Vlade, nego baš u opuštajućim trenucima raznoraznih Verona i Marcellina, valja razumjeti one koji se pribojavaju da se to danas ne ponovi u kojekakvim Florianama.

I zato bi, umjesto ljutnje, premijer naprosto trebao mirno dati odgovore i argumente. Problem je, međutim, što svih odgovora očito još nema, a ponuđeni argumenti ne izgledaju baš potpuno uvjerljivo. Jer, to što nam kao dokaz, da spomenuti poslovni čovjek ne uživa nikakve privilegije zbog svog prijateljstva s Milanovićem, premijer nudi podsjećanje da je upravo taj njegov prijatelj nedavno pozvan u Poreznu upravu kako bi pojasnio podrijetlo svoje imovine, moglo bi se svakako shvatiti. Da bi taj dokaz bio potpun, valjalo bi doznati što je to Poreznoj upravi uopće bilo sumnjivo, je li taj postupak gotov i kako je, ako jest, uopće završio. Jer, ako postupak još traje, onda je problem tim veći pa bi se upravo premijerov boravak u kući 'poreznoga osumnjičenika' na Hvaru mogao shvatiti i kao pritisak na poreznoga referenta da, u najmanju ruku, olabavi svoj pristup. Kao nedostatak ikakvoga sukoba interesa Milanović nam je ponudio i svoje tvrdnje kako Tedeschi nije financijer SDP-a, a njegove tvrtke nemaju posebnih poslova s državom. No je li to baš tako i hoće li to tako biti i u budućnosti? Što ako Vlada sutra odluči privatizirati, primjerice, Podravku pa Atlantic grupa, kao i prije dvije godine, iskaže svoj interes? Ne bi li ta ponuda bila obilježena kao ponuda onoga kod kojega (pro)ljetuje premijer Milanović? Upravo su zato suvremene demokratske države i uvele princip izbjegavanja sukoba interesa, ali se on kod nas još uvijek tako slabo pozna i razumije.

No, ako je, uza sve to, na tom kratkom ladanju uistinu bio i očekivani budući guverner Boris Vujčić, onda se pitanja još više gomilaju. Prvo, zašto se oko potvrde ili opovrgavanja te informacije uopće toliko petlja i zašto se s cijelom istinom nije odmah izašlo u javnost? Jer običnoj, ali i poslovnoj javnosti, itekako je relevantan podatak je li jedan poslovni čovjek istodobno ugostio prvoga čovjeka izvršne i (budućega) prvoga čovjeka monetarne vlasti? I je li se na tome 'privatnome druženju', osim mogućih 'prijateljskih konzultacija' oko toga treba li ili ne treba prihvatiti Holynu ostavku, možda brusila i buduća monetarna politika?

Članovima aktualne Vlade pomalo postaje običaj pozivati se na svoje poštenje i 'drugačijost' u odnosu na prethodnu vlast. Kad je, primjerice, problematiziran željeni ulazak Čačića i Linića u Nadzorni odbor INA-e, Linić nas je uvjeravao kako to nije problem jer da on 'nije korumpiran'. Milanović se, pak, redovito predstavlja kao drugačija i poštena vlast, a sad, evo, i kao mjerodavni tumač pojma sukoba interesa. No u demokratskim zemljama vlasti se ne vjeruje na riječ, nego ju se sustavno propituje i nadzire. Zato bi i ovaj aktualni slučaj premijer najbolje riješio tako da svoj boravak na Hvaru prijavi Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa pa neka ono, nakon što dobije sve potrebne podatke, donese svoj mjerodavni sud.

Tu bi se, doduše, mogao pojaviti i jedan problemčić. Novo povjerenstvo, naime, još uvijek nije imenovano, a staro nema dovoljno članova za donošenje odluka. Pa će, do daljnjega, o mogućem sukobu interesa političara u Hrvatskoj – odlučivati oni sami.