Hoće li aktualni prosvjedi usporiti hrvatski put prema Europskoj uniji? Bi li taj put zaustavili prijevremeni izbori, kako to tvrde vladajući, ili je najveća zapreka ulasku u EU nesposobnost vladajućeg HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera, kako to uzvraćaju iz SDP-a? Što o pitanju prijevremenih izbora misli europarlamentarac Johannes Swoboda? Je li jučerašnje izvješće o napretku u Poglavlju 23 dovoljno dobro i je li lipanj i dalje realan rok za završetak pregovora?

Na prvi pogled, sve se u Hrvatskoj, izuzmemo li prosvjede kao jedinu pravu novost u proteklih godinu i više dana, vrti oko tog EU-a. Sve su oči uprte prema Bruxellesu i porukama koji nam odande dolaze i svi se trude pokazati da su upravo oni, a ne oni drugi, najzaslužniji promotori 'europske ideje' u Hrvatskoj. No, sve je to tako samo na prvi pogled.

Obične ljude EU danas zanima manje od lanjskoga snijega

U stvarnosti - ispod radara medijske pozornosti i svijeta visoke politike - o ulasku u Europsku uniju jedva da itko više i razmišlja. Pritisnuti krizom i brigom za vlastito preživljavanje, većina hrvatskih građana o porukama iz Bruxellesa razmišlja manje nego o lanjskome snijegu. Pregovori se, iz njihove perspektive, ionako događaju negdje 'tamo gore' i oni o njima niti što mogu, a u zadnje vrijeme i ne žele ništa znati. Europska je unija u Hrvatskoj naprosto postala tema iz koje su građani, negdje usput, potpuno ispali.

Kako je do toga došlo? Ponajprije, sve se to s Europom nekako i previše otegnulo. Većina mladih koja ovih dana prosvjeduje po ulicama ne sjeća se Zagrebačkog samita, SSP-a i podnošenja zahtjeva za članstvo. Na tom dugom hrvatskom putu u EU stvorilo se toliko prepreka i poniženja, od potrage za odbjeglim Gotovinom, ZERP-a i slovenske blokade, da smo pomalo i zaboravili ne samo kamo smo se zaputili, nego zašto smo i otkud uopće i kretali. Od krize iz 1999, nakon svih tih silnih reformi i prilagodbi, 10 godina poslije i opet smo u krizi, ništa manje dubokoj i bolnoj od one prijašnje. I ne samo to, ni iz te nam Europe zadnjih godinu-dvije ne stižu baš puno ljepše vijesti – od Grčke i Irske do Portugala i Španjolske.

No, možda i više od svih tih vanjskih faktora, građane je od interesa za EU odbilo držanje ovih naših domaćih političkih elita. U tom silnom nastojanju da se prikažu većim Europljanima i od onih u Bruxellesu, naši su vladari i riječju i djelom toliko puta pokazivali da nema te cijene koju nisu u stanju platiti kako bi se domogli tog 'strateškog cilja'. Doda li se tomu i činjenica da mnogi nepopularni potezi koje su pritom vukli zapravo nisu imali nikakve veze ni s pregovorima ni s europskim uvjetima, ali se vladajućima činilo da će ih lakše provesti pod plaštom Europe, ne treba čuditi što su ideju Europske unije uspjeli ogaditi i brojnim eurofilima.

Nisu tu, naravno, nevini ni mediji u kojima ni danas, pet i pol godina od otvaranja pregovora, još uvijek nije ni započela prava i argumentirana rasprava o pozitivnim i negativnim stranama članstva u EU-u.

Hoće li građani referendum o EU shvatiti kao referendum o domaćoj političkoj eliti?

I, sad smo tu gdje jesmo: umorni od dugoga puta, iscrpljeni krizom i nepovjerenjem, neupućeni u sadržaj cilja koji nam se predstavlja kao stvarnost kojoj nema alternative. Navodno nadomak završetku pregovora i samo nekoliko mjeseci udaljeni od referenduma na kojemu će nam se ponuditi ZA i PROTIV. Kako Vlada uopće zamišlja taj referendum, prvi kojega uopće imamo nakon osamostaljenja? Hoće li građani na njega uopće izaći? I hoće li, ako izađu, umjesto odgovora na pitanje jesu li za ulazak u Europsku uniju, o kojoj jedva da išta znaju, ti isti građani referendum shvatiti kao priliku da se izjasne o nečemu drugom - o tome što misle o ovoj i ovakvoj vlasti, ali i oporbi, o kojima ipak znaju nešto više! Hoće li, kao što su jučer trgali i palili zastave HDZ-a, SDP-a i EU-a, sutra križati referendumske listiće kao simbole i jednog i drugog i trećeg, danas je teško reći. No, već i sama činjenica da se građane tako uporno zanemaruje čak i kad je riječ o tako važnoj, u posljednjih 20 godina najvažnijoj odluci koju nam valja donijeti, više nego zorno pokazuje kako se demokracija u Hrvatskoj shvaća i živi.