Nikad bolja glazba nije svirala u Splitu. Iz svakog kafića, restorana, stana i auta razliježu se smirujući, melankolični zvuci, isprekidani tek kratkim vijestima svakog sata i stotinama poziva slušatelja koji lokalnim radiostanicama dojavljuju svoja iskustva, sjećanja ili naprosto vlastite osjećaje o 'njemu'. Nikad mirniji, Split iskreno i duboko tuguje, baš kao u njegovoj 'Malinkoniji': Kidaju se srca dok se pjevaju pjesme njegove
Ako u Hrvatskoj (i znatno šire) ne postoji osoba koju njegova glazba nije barem okrznula, u Splitu valjda nema čovjeka koji nema neku vlastitu, duboko intimnu i osobnu uspomenu na Olivera Dragojevića. Stisak ruke, zagrljaj, autogram, partija briškule, čašica vina, slučajan susret, upoznavanje, pjesma - stotine svjedočanstava nižu se u eteru, redom od anonimnih ljudi i pomiješanih s neobuzdanim izljevima emocija. Ovih dana nema dirljivijeg i emotivnijeg programa od Radio Dalmacije.
I baš nikome to ne ide na živce, baš nitko se ne buni, ma ni čudno mu nije da četrdeset i kusur sati u komadu svira jedan jedini pjevač. Na koncu oni njega ni ne slušaju, to na radiju odzvanja soundtrack njihovih vlastitih života…
Između dviju pjesama javlja se jedan Vlaj - da, baš tako i sam sebe oslovljava - pa prepričava epizodu s trajekta kada je s Oliverom u paru zaigrao na karte protiv dvojice članova posade. Izgubili su i onda dodatno razigravali da bi se odredilo tko će platiti ceh. Gospodin je izgubio, ali račun nije platio.
'Ma ja ću, samo mi je bilo gušt dobiti te, Vlaju moj', kazao mu je veseli pjevač na njihovu prvom i zadnjem susretu.
>>> Ivica Kostelić na svoj se način oprostio od Olivera: Poslušajte njegovu verziju 'Malinkonije'
Jednom prilikom upoznala ga je gospođa koja je svoju petnaestogodišnju kćerku vodila na rehabilitaciju na Korčulu, a morala ju je ostaviti ondje i vratiti se na posao. 'Grubo je to, gospođo moja', procijedio je Oliver te objema poželio zdravlje i sreću.
Sutradan se, treba li kazati, bez ikakve najave ukazao na recepciji korčulanskog Kalosa i zatražio da vidi djevojčicu. 'Veliki ljudi su takvi, jednostavni', godinama kasnije projecala je majka u eteru Radio Dalmacije. Druga se sjetila kako se njeno dijete od straha pomokrilo u Oliverovo krilo kada je jednom prilikom glumio Djeda Mraza, a ovaj joj je jednostavno kazao: 'Ne bojte se, ni prva, ni zadnja.'
Nešto mlađi Splićanin prepričao je da je pjevač ostao iskreno iznenađen kad ga je ovaj zamolio za zajedničku fotografiju - jer, zaboga, što će mu fotografija kad ionako žive u istom gradu - i u tom odgovoru može se pronaći barem dio tajne njegove cjeloživotne simbioze sa Splitom. Tolike da ga danas više ne proglašavaju simbolom ovog grada, on ustvari jest grad.
>>> [VIDEO] Pogledajte kako su se Splićani spontano okupili i zapjevali Oliverove pjesme
U svojeglavoj, ponekad nagloj i okrutnoj, ali istovremeno osjećajnoj sredini - kako bi Smoje rekao, specifičnoj kombinaciji mediteranskih emocija, balkanskog divljaštva i slavenske duše - rijetkima je uspjelo izrasti u veličinu, a još rjeđima takvima i ostati. Oliver Dragojević iznimka je koja potvrđuje pravilo: čovjeka ste redovito mogli susresti u šetnji gradom, odlasku u spizu, nekad prije i na Hajdukovoj utakmici, na trajektu ili katamaranu, u šarenom društvu i u šetnji s unucima. Živio je u gradu i živio s gradom, pa je baš zato i svaka njegova pjesma o Splitu zvučala i bila savršeno uvjerljiva.
Od one optimistične '2002. godine', u kojoj je predviđao da će 'svak imat svoj stan' i da će biti 'ribe s Marsa svaki dan' - a imat ćemo i stadion na kojem će igrati svjetski šampion - do one u kojoj priznaje da je svome gradu 'krao sunce, a zauzvrat dobio dušu' ili obećava da će ga sa sličnima čuvati 'dok ga truju sile zla'.
Da, Oliver je pjevao ono što zapravo on jest, savršeno je razumio zašto ga je na početku karijere zbog naočala netko prozvao Ćorom i da mu nije pametno zbog toga se buniti - nego, dapače, okrenuti stvar u svoju korist, pa i sam koristiti taj nadimak. 'Dvojica te napadaju, dvojica te brane, a ustvari te svi skupa zajebavaju', još je jedna legendarna splitska tradicija za nasamariti naivce. On, dakako, u tu kategoriju nije spadao: završio je 'ulični fakultet' i svladao sve trikove i baze, a što mu je karijera išla više i više, to se činio jednostavnijim i pristupačnijim.
To mogu samo veliki. A u Splitu samo takvi velikima mogu postati i ostati.