Zatim opet dolazi red podudaranja. Obje zemlje su u krizi, koja je u Hrvatskoj dodatno traumatizirana i sveprisutnom i razornom korupcijom, no u Sloveniji – evo opet razlike – krizu shvaćaju produbljenije i ozbiljnije. U Hrvatskoj nema nikoga među glavnim političkim akterima tko uzroke krize vidi u neoliberalnom modelu kapitalističke ekonomije, tako ne misle ni HDZ ni SDP, a nije tog mišljenja ni predsjednik Ivo Josipović. U Sloveniji nema tog mlitavog ravnovjesja. Nekadašnji slovenski predsjednik Milan Kučan, koji i dalje ima veliki autoritet u Deželi, bez imalo krzmanja kaže da je kriza u Sloveniji i šire zapravo kriza nezasitnog i beskrupuloznog kapitalizma najnovije generacije.

Čak dodaje da i po cijenu da ga napadnu da je opet postao komunist tvrdi da je neoliberalizam moralno upropastio zapadna društva, i da je krajnje vrijeme da se povuče crta preko koje se neće dalje tako ići. Ni toga u Hrvatskoj nećeš čuti. Ovdje su bivši komunisti i dalje najgrlatiji soj na već devastiranoj desnici, čak počinju nervozno kričati da oni jedini 'misle hrvatski', i tek se pojavljuju rubne lijeve političke opcije koje dijele mišljenje nalik Kučanovom. Prvi slovenski predsjednik nije, međutim, stao samo na mišljenju nego je napravio i veliki korak dalje i, proglasivši Janšu glavnim političkim pokroviteljem sadašnje destruktivne koncepcije kapitalizma, gotovo je natjerao svog prijatelja ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića da mu se suprotstavi na izborima.

Bukvar slovenske pretvorbe

Janković je, o čemu se ponešto zna i u Hrvatskoj, zanimljiv svat. I sam je velika poduzetnička šarža, usto vraški sposoban, praktički ni iz čega stvorio je trgovinski div Mercator, koji je nakon njegovog odlaska uvenuo i sada je pred prodajom. No Kučan smatra tog bogatuna socijalno skrupuloznim i osjetljivim, što uvijek treba uzeti s dozom rezerve, ali Janković svakako nije iz one Linićeve priče o 30 tisuća stečajeva koje treba smjesta provesti. Osim toga, hodajući je bukvar o usponima i padovima slovenskog kapitalizma, koji se bitno razlikuje od hrvatskog, čak je u nekim godinama izgledao kao njegov antipod. Dok je Hrvatska već ranih devedesetih, ne dajući se smetati ratom, krenula u mahnitu privatizaciju koja je uspješno opustošila privredu, pa je to više sličilo na ideološku konkvistu protiv socijalističke ekonomije, Slovenci su bili oprezniji.

Takozvanom vaučerizacijom prebacili su dio društvenog vlasništva na građane, dio na državu, a u privatizaciju su išli vrlo dozirano i nepovjerljivo, možda i zato što su zaključili da kada to toliko veseli Hrvate, mora da u tome postoji neka zamka, neki 'catch 22' kojeg se treba čuvati. Tako nekako je i bilo. Jasno, s ove strane Sutle rugalo im se, i još im se ruga, da je to što rade bastard socijalizma i kapitalizma, pa kada je i Slovenija došla u krizu naši pametnjakovići slavodobitno su zaključili da je to krah slovenskog modela 'državnog kapitalizma'. Ali, to nema veze, Dežela je i dalje jedna od zvijezda, više godina bila je i prva zvijezda postkomunističke tranzicije, i zapravo se dogodilo nešto sasvim drugo. Slovenija je zapala u krizu kada se Janša okružio s nekoliko instant tajkuna (Igor Bavčar, Boris Šrot...), kojih dotad uopće nije bilo, i počeo im kao ćaćevinu dijeliti velike tvrtke, među ostalim i spomenuti Mercator. Ako hoćete, to se može reći i ovako.

Slovenci su ljosnuli o 'prvo dno' krize kada su počeli istezati vrat preko Sutle i oponašati hrvatski model kapitalizma, s čime su odmah došle i velike korupcijske afere u kojima su se zakotrljale glave i spomenutoj dvojici tajkuna. No, prije toga glava je otišla i Jankoviću, koji je bio i najveća žrtva ovih kapitalističkih mladoturaka, jer je istjeran iz Mercatora da bi ga preuzela ta dvojica, koji su Janši uzvratili uslugu za to tako što su mu prepustili kontrolu nad nekim od vodećih medija. Time je stvoren idealan savez kapitalističke i političke klase od kojih je svaka odgrizala sa svoga kraja materijalnu i drugu supstancu zemlje, ali o tome poslušni mediji – znamo to, hvala bogu, i iz vlastitog iskustva – nisu ništa javljali.

I, evo, sada se Janković pojavljuje u ulozi neke vrste prosvijećenog kapitalista koji ispunjava posljednju političku želju svog mentora Kučana da se spriječi povratak Janšinog 'ljudožderskog kapitalizma'. Hoće li uspjeti, još se ne vidi, Janković je iznimno popularan i ne bi bila senzacija da pobijedi, mada ankete zasad izbacuju Janšu na prvo mjesto izborne favorit–liste. Ali, neovisno o tome hoće li završiti ovako ili onako, sama činjenica da se u Sloveniji, pored jakih sindikata koji u svakom trenutku mogu napuniti središte Ljubljane s 70-80 tisuća prosvjednika, pojavio i poseban politički pokret za obranu kapitalizma s 'ljudskim licem', važan je fenomen. Toga kod nas naprosto nema, iako sve upućuje na to da bi se takav pokret trebao prije pojaviti u Hrvatskoj nego u Sloveniji.

Ali, vraga. Danas se u hrvatskoj intelektualnoj bari vode na prvi pogled važne, ali zapravo plitke i ridikulozne rasprave o tome da li kapitalizam u Hrvatskoj uopće postoji, što je samo po sebi potvrda bijednog zaostajanja za prvim zapadnim susjedom. Naravno da kapitalizam ovdje postoji, i to u najčišćem, ortodoksnom smislu, a to što država masovno arbitrira u oblasti kapitala, nije, nemojmo se zezati, nešto što njemu teško pada, naprotiv inicijativa za to dolazi s njegove koliko i njezine strane. Pa ne treba valjda o tome držati predavanja kada svi vide da se i širom svijeta državnim parama saniraju gubici privatnih banaka, iako je jasno da se time rješavaju isključivo posljedice današnje krize. Uzroci se samo prepakiraju i puštaju dalje u promet.

Problem je jedino što to ne vide ključni politički akteri u Hrvatskoj. Oni možda znaju reći neku o tome u neobaveznom čavrljanju s prijateljima uz kavu, ali zasad ništa od toga nije procurilo u javnost. Tako Hrvatska izlazi na ove parlamentarne izbore savršeno nezainteresirana za glavne probleme koji muče današnji svijet, i da o tome ne bruje svi svjetski mediji, možda o njima ništa ne bismo ni znali. Zato, dok su u Sloveniji našli agilnog Jankovića da kao vanjski simpatizer socijaldemokracije nešto učini po ovom pitanju, kod nas ni unutar nje nitko za to ne miče ni malim prstom. Ni za SDP ni za Kukuriku u cjelini to naprosto nije tema na koju bi vrijedilo trošiti vrijeme.

Srećom, ne misle svi tako, pa je baš zahvaljujući toj indolenciji otvoren prostor da se pojave Dragutin Lesar i Ljubo Jurčić, a obojica spadaju u temeljite i uvjerljive kritičare sadašnjeg modela hrvatskog kapitalizma. Ovaj drugi vjerojatno je najbolji i naprodubljeniji poznavatelj hrvatske ekonomije, ali se slabo razumije u politiku, dok se Lesar razumije i trunku previše i zapravo je prvi populist koji se pojavljuje na hrvatskoj ljevici. No te mane manje su važne u odnosu na onu glavnu. To je da je u Sloveniji uoči izbora nastala cijela nova velika politička stranka da bi se zaustavila zastranjivanja ovakvog kapitalizma, dok je u Hrvatskoj to palo na leđa dvojice ipak samo političkih marginalaca.