Izlazak Milana Kujundžića iz HDZ-a, ma koliko imao potencijala biti značajnim događajem u hrvatskome političkom životu, teško da će nadići okvire priče koja nakon par dana trajanja biva prekrivena prašinom političkoga zaborava. Bez obzira što tu vodeću oporbenu stranku napušta čovjek kojega je na prošlogodišnjim stranačkim izborima samo 100-tinjak glasova dijelilo od pobjede nad aktualnim čelnikom Tomislavom Karamarkom, Kujundžićev odlazak teško da će uzburkati vode i u samome HDZ-u, a kamoli u široj političkoj javnosti. Premda je on svojim izlaskom aktualizirao i neke objektivno važne političke teme koje se tiču načina funkcioniranja HDZ-a, ali i većine drugih političkih stranaka, te teme danas u Hrvatskoj jedva da su ikome bitne. Jer, tko bi se to uopće mogao osvrnuti na njegovu iskrenu i, u biti, točnu konstataciju kako je HDZ postao interesna, a ne demokratska zajednica? Zar oni isti građani koji ovih dana svjedoče podjeli, na lokalnim izborima osvojenog, plijena po svim tim silnim općinama, gradovima i pripadajućim komunalnim i drugim tvrtkama? Nakon što je proteklih godinu i pol isti taj proces preraspodjele blaženih fotelja već manje-više obavljen na razini državnih i javnih tvrtki. I koga to danas u Hrvatskoj uopće može pokrenuti Kujundžićevo upiranje prstom u jedno važno a neispunjeno obećanje čelnog čovjeka HDZ-a da će upravo nakon nedavno provedenih lokalnih izbora ponovno raspisati i one unutarstranačke, na kojima će se omogućiti svim članovima da na njima izravno sudjeluju? Pa, ako se hrvatska javnost u proteklih 20-ak godina kakve-takve demokracije na išta uspjela naviknuti, onda su to upravo olako dana i još lakše prekršena predizborna obećanja.

A i ta famozna unutarstranačka demokracija, na čiji nedostatak u svojoj dojučerašnjoj stranci tako ogorčeno ukazuje jedan njen bivši član, koga ta tema u Hrvatskoj još uopće stvarno zanima? Pa, o njoj u ovoj zemlji prigodice progovori tek pokoji politolog i politički analitičar u nekoj od rijetkih preostalih političkih tiskovina ili onih političkih emisija koje jedva da itko više uopće i gleda ili sluša. Ako pozivanje na unutarstranačku demokraciju čak i sam premijer - koji je na čelo svoje stranke došao baš tim sistemom „jedan čovjek – jedan glas“ – doživljava tek kao dokonu kritiku onih koji nisu uspjeli ostvariti svoje političke ambicije, kako je to ovih dana otvoreno poručio bivšoj Račanovoj glasnogovornici, što onda po tom pitanju očekivati od oporbenog čelnika! Pa, on se idućih mjeseci kani posvetiti uzvišenom cilju osvajanja vlasti, a ne takvim tričarijama kao što su lanjska obećanja i uzvišeni ideali nekakve tamo „unutarstranačke demokracije“. I, kad bi se trebalo kladiti na to na čiju će stranu stati oni koji u HDZ-u imaju kakvu takvu moć i vlast – na stranu onoga koji poziva na neke ideale ili pak na stranu onoga tko im svojom naklonošću tu stranačku vlast idućih mjeseci i godina snagom svojeg položaja može osigurati – samo bi se nepopravljivi naivci kladili na Kujundžića.

Matematika demokracije

Zbog svega toga taj odnedavno bivši HDZ-ovac neće dobiti ama baš ničiju potporu. Hvalit će ga, doduše, tek pokoji politički komentator sklon SDP-u trijumfirajući nad „nepopravljivošću HDZ-a“. Kavu će s njim popiti i bivša HDZ-ova predsjednica Jadranka Kosor, kojoj će on tom prigodom vjerojatno prešutno oprostiti što se svojedobno, nakon što je ispala u prvome krugu glasovanja, pokunjeno povukla s izbornoga stranačkog sabora, premda su možda upravo listići njenih glasača istom tom Kujundžiću u drugome krugu mogli donijeti izbornu pobjedu. Možda mu se pridruži i pokoji stranački idealist ili razočarani HDZ-ovac kojemu Karamarko nije dao očekivanu poziciju, no sve to skupa jedva da će privući pozornost veću od pokojeg članka na onim rijetkim desnici sklonim internetskim portalima. I to će, manje ili više, biti to.

Na Kujundžićevu veliku žalost, ali i na zaprepaštenje vrsnih političkih analitičara, Karamarkovo neispunjeno predizborno obećanje i nedemokratiziranje stranke koju on vodi neće nimalo smetati čak niti budućim izbornim rezultatima HDZ-a. Jer, kako je već rečeno te teme, premda objektivno važne, široj javnosti i HDZ-ovim biračima u ovom trenutku zapravo uopće nisu bitne. Oni ionako traže tek nekoga tko će s vlasti smijeniti SDP i njegove koalicijske partnere. Kao što je i SDP-ovim biračima, na sadašnjemu stupnju demokratske zrelosti hrvatske javnosti, jedino važno to da se na vlast ne vrati niti ovakav, a bome niti neki drugačiji, demokratskiji HDZ. Nisu tu, izgleda, bogzna kako važni niti ovakvi ili onakvi politički i gospodarski programi – ni onaj SDP-ov koji zasad daje slabašne rezultate, niti onaj HDZ-ov koji je navodno bio zgotovljen a potom pomno skriven od očiju javnosti - nego jedino i isključivo duboka svjetonazorska podjela koju obilato hrane nazovi lijevi i takozvani desni. A tko će, u konačnici, pobijediti u tom jedinom važnom političkom srazu – kad god ti idući parlamentarni izbori bili – to će puno manje ovisiti o demokratskom image-u glavnih političkih suparnika, a puno više o njihovom umijeću privlačenja i kupovanja koalicijskih partnera. Pobjedu će, dakle, ionako donijeti matematika, a ne profinjena demokracija. A u ovoj se zemlji i dalje puno više cijeni pobjeda, negoli neka stvarna politička promjena.