U petak je u Beogradu objavljena prvostupanjska presuda Višega (županijskog) suda kojom je MUP Srbije dužan isplatiti skoro trideset tisuća eura obitelji Ratka Mladića, supruzi i sinu. To je najnovija nevolja koja je snašla srbijansku policiju u nekoliko dana. Naime, policija je bila zaplijenila petnaestak tisuća eura u premetačini njihove kuće prije par godina, sve kao tražeći haškoga bjegunca, pod izgovorom da bi se od tih novaca moglo financirati njegovo skrivanje. Sud je mislio drugačije, a kamate su rasle. Nije da sud nije mogao biti i brži, ali reforma pravosuđa itd. obično traje i dulje.

Nemoj po šajbi druga plavog

Taj niz nevolja – dolaze u četama, veli Shakespeare; Zagorci imaju precizniju poslovicu – započeo je glupim, štetnim i nepotrebnim incidentom u Novom Sadu prije nekoliko dana. Neki se policijski funkcionar vozio u svojemu autu s obitelji, kada je odnekud doletio kamen i razbio mu vjetrobran. Napadača nije vidio, ali je pozvao pomoć, pa se tamo ukazala interventna policija koja je uskoro pronašla grupu maloljetnika i zaključila da mora biti da su oni. Smjesta su ih premlatili palicama, šakama i čizmama bez mnogo priče. Četiri klinca završila su u bolnici s ozljedama, jedan čak s težim.

Takve se stvari, kako znamo, događaju i u boljim kućama (Francuzi ih zovu bavures, brljotine), ali nikada nisu ni dobre, ni poželjne. Iskustvo veli da nekako idu uz posao i da ih treba držati u razumnim razmjerima – koliko se može. Može se dosta: bolja i produljena obuka, jača stega, manje radnih sati, bolje plaće, više ljudi itd. Sve se to zna, ali novaca nema. MUP se naravno smjesta ispričao, suspendirao prvo tog s razbijenom šajbom, a onda i druge i sada se čeka ishod stegovnog postupka, od čega će ovisiti i kazneno-pravne posljedice. Sve skupa – nije dobro ni za ugled policije, ali ni za političku karijeru ministra Dačića.

Dan letećih reklama

Onda se desio jedan još blesaviji incident, u kojemu su opet, lošom srećom, stradali maloljetnici. U Jagodini je Protuteroristička jedinica Žandarmerije izvodila na lokalnom stadionu svoju uobičajenu cirkusku pokaznu vježbu - znate ono sa skakanjem padobranima, spuštanjem iz helikoptera, pucanjem i tim već akrobacijama za opsjeniti prostotu. Bilo je tu puno djece, ministar, strašno važni popovi (iz nekoga razloga) i već lokalni magnati na čelu s domaćinom, neizbježnim i nepodnošljivim gradonačelnikom Palmom, Arkanovim najboljim drugom. Tu je, istini za volju, MUP ispao nevina strana, ali od toga im nije nimalo lakše.

Desilo se da je prilikom spuštanja specijalaca iz helikoptera koji lebdi u mjestu zračno strujanje rotora srušilo neke reklamne ploče na stadionu, od čega je ozlijeđeno nekoliko djece, jedno teže. Helikopter je bio Huey (UH-1; Bell 212), popularna tegleća marva kod svih vojski, ratnih zrakoplovstava i policija, ali i među civilima uređaj inače veoma pouzdan. Piloti Helikopterske jedinice MUP-a Srbije uvježbani su i veoma dobri, ali nisu mogli računati s time da su reklamne ploče na stadionu loše instalirane. Helikopter koji lebdi u mjestu – što je među najtežim manevrima za pilota – potiskuje dosta zraka rotorom naniže, ali to je svakako manje opasno od jakog bočnog vjetra.

Došlo je opet do neugodne situacije, i to pred ministrom, popovima i punim stadionom. Zaštitnici građana i djece odmah su izdali priopćenja na temu da što djeca tamo rade itd. Pa zaboga: djeca najviše vole upravo te vojno-policijske pokazne cirkuse s helikopterima, padobrancima, skakanjem i pucanjem; moji klinci su to obožavali sve dok nisu odrasli. Meni je, moram priznati, to dosadno: stalno je isto i najviše podsjeća na one 'Los federales del pueblo' iz TV skečeva Bennyja Hilla, ako se netko toga još sjeća. Policija to također voli: ispadaju veliki frajeri, narodu se sviđa, raste im rejting, ministri se ponose, a piloti helikoptera sebi nabijaju sate letenja (što u ovoj sirotinji nije bez značenja). Ovakav blesavi incident, međutim, nikako nije dobar: otprilike kao kad bi papi Wojtyli ispala jedna od onih beba koje je volio bacati uvis, na opće oduševljenje prisutne pastve.

Obećanja ludom radovanja

Usred svih tih nepoželjnih događaja desilo se i da Policijski sindikat Srbije (već oko 13 tisuća članova, dakle ozbiljna snaga) proglasi štrajk jer da država nikako ne ispunjava posebni kolektivni ugovor potpisan još u veljači. To je možda najozbiljnija nevolja ministra Dačića: lijepo im je obećao plaćanje prekovremenih sati, ograničavanje izvanrednog rada i još koješta, sve u sklopu vlastite političke promocije. Onda je ispalo da novaca za sve to nekako baš i nema. Policajci su ljuti: predsjednik PSS-a, inače čovjek pametan i razborit, namrgođeno je izjavio da policija više neće osiguravati razne javne skupove, a da će raditi samo ono što se zaista mora; zakonski minimum rada, dakle, uz mogući 'bijeli štrajk' s odugovlačenjem svih radnji koje nisu od životnog značenja. Par dana kasnije dva su policajca teško, dapače kritično, ozlijeđena u pucnjavi prilikom neke amaterske pljačke banke u Beogradu dostojne filmova Quentina Tarantina, a sindikat je rekao: eto, molimo lijepo, što vam govorimo sve ovo vrijeme...

Tako je 'komedijant slučaj' (kako to zove Crnjanski) udesio da trajna predizborna kampanja Ivice Dačića bude unazađena baš sada kada su se svi ostali prisjetili da su izbori blizu. Nije da će to mladoga Dačića mnogo omesti, ali nije ni zgodno. Pošteno govoreći, takve se bedastoće u policijskom poslu neizbježno događaju: svako malo nekome poleti teška ruka ili mu se omakne nenamjerni hitac, pa bude prekasno; nije stvar pilota helikoptera da pazi na reklamne table na tuđem stadionu, potpisane kolektivne ugovore valja poštivati itd. Policijski je posao klizav i težak, civili to slabo razumiju.