Nije ovo, međutim, obična vijest iz crne kronike; ovo je medijska drama visokonaponska i nadasve nervozna, jer – Miroslav je Mišković najbogatiji čovjek u Srbiji (možda i šire), a bogataši, bogme, privlače više pažnje od ljepotica, političara i općenito 'red carpet' faune. Forbes ga procjenjuje na preko tri milijarde dolara, za njega radi preko sedam tisuća ljudi, poslovi mu se prelivaju preko granica u BiH, Crnu Goru, djelomice i neizravno i u Hrvatsku i skoro pa i u Sloveniju; o egzotičnim otocima (Nizozemski Antili, na primjer) i o gostoljubivoj državi Delaware (SAD) da i ne govorimo.

Bogataši su drugačiji od nas, uvjeravao je u svoje vrijeme Scott Fitzgerald Ernesta Hemingwaya, dok je pisao Velikog Gatsbyja; da, rekao mu je Hemingway – imaju para, za razliku od nas. Mišković je krenuo iz uspješne vinarije u Kruševcu, postao 1990. dopredsjednik prve vlade kod Slobodana Miloševića i ubrzo se iz politike izvukao, sluteći da to neće dobro svršiti. Bio je u pravu kada se – iz tako dobre polazne pozicije – bacio u poslove: prvi milijun bio je osiguran.

Njegova je karijera bila tipična za Miloševićevo bezdržavlje: kao i svi koji su se tada obogatili, a ime im je legija, uživao je najvažniju povlasticu – da devize kupuje po umjetnom zvaničnom tečaju, a prodaje po uličnom, višestruko većem. Nije da je bio nevješt u takvim i sličnim poslima, dapače. Inteligentno je ulagao, prije svega u trgovinu, jer se u ovim našim tranzicijskim kleptokracijama proizvoditi i ne isplati, kao što znamo. Nakon prevrata iz 2000. Mišković se ukazuje kao lice izvan svake sumnje (smatra se da je i u to uložio neke novce) i drži se upadljivo samozatajno, izvan svake politike. Kada su ga 2001. 'zemunci' i Legija Ulemek, komandant Udbine Jedinice za specijalne operacije (Crvene beretke) kidnapirali, otkup (više desetina milijuna maraka; najmanje) bio je isplaćen smjesta i glatko, a ministar unutarnjih poslova Dušan Mihajlović pobjesnio je – bez nekih rezultata. Naime, izravno umiješani otmičari 'zemunci' uhvaćeni su u Parizu, u avionu kojime su krenuli u Kolumbiju da se osobno dogovore oko nekog kokaina, pa su izručeni Beogradu gdje se kazneni postupak neočekivano razvukao i okončao puštanjem iz pritvora pod pritiskom Legije Ulemeka i JSO koja se pobunila studenoga 2001.

Vladavina iz sjene

Od tada se Mišković dobro čuvao i rijetko pojavljivao u javnosti. To je naravno pridonijelo mistifikacijama: da on 'vlada Srbijom iz sjene'; da on 'kontrolira sve medije' itd. Što se 'vladanja Srbijom iz sjene' tiče, to se spočitavalo svakome bogatašu iz razloga jednostavnog: svi su bili reketirani po vladajućim i inim strankama, diskretno, iz sjene također. Bogoljub Karić klasični je primjer: čim je otvoreno ušao u politiku, odnio ga je vrag. Eno ga sada između Moskve i Londona, s tjeralicom Interpola koju nitko ne shvaća ozbiljno. Sada Aleksandar Vučić, sveopći šef svih Službi i glavni 'borac protiv korupcije', zlokobno i slavodobitno govori o tome da je 'Mišković stanovitim političarima i ministrima plaćao između 30 i 50 tisuća eura mjesečno'. Očekuju se imena političara i ministara, mada brojke ne djeluju pretjerano – znajući apetite nekih srbijanskih političara i ministara i poslovne pogodnosti koje su im raspoložive.

Kad je o 'kontroli medija' riječ, Mišković je prije mjesec dana odustao od dnevnika Press i povukao svoje novce, pa je Press krepao sutradan, što samo pokazuje o kakvoj se medijskoj operaciji radilo. Miškovića se u izvjesnim medijima povezivalo i s tjednikom Vreme, ali za to dokaza nema, niti će ih biti, jer je Vreme samo jednom imalo malu i nespornu financijsku transakciju s Miškovićevim konglomeratom Delta da bi kredit kojime su zaposleni otkupili vlasništvo od prethodnog većinskog vlasnika prebacilo kod Europske banke za obnovu i razvoj. Taj kredit uredno otplaćuje kod EBRD.

Tabloidna najava uhićenja

Već je prvi poziv na informativni razgovor Miškoviću bio senzacija: te kako se osjeća, te je li iz MUP-a izašao sretan i ostale tabloidne bedastoće. Znakovito je to da je ovakav ishod bio tjednima najavljivan po stanovitim tabloidima i podstican aluzijama i uvijenim prijetnjama Aleksandra Vučića. To je i dalje u šešeljevskom stilu koji vladajuća Srpska napredna stranka ne može zaboraviti tek tako nakon osamnaest godina bezuvjetne poslušnosti svojemu lideru i guruu.

Ne treba se, međutim, olako prepuštati dojmu da je tek o PR-u riječ. Uprava kriminalističke policije MUP-a Srbije i Specijalno tužiteljstvo za organizovani kriminal nisu naivni, niti nevješti svojemu poslu: ako su krenuli na najbogatijega Srbina, nije to bez neke; nitko, uostalom, ne misli da je Mišković uzor poštenja i nevinosti. Ni to što je Aleksandar Vučić oduvijek poznat po političkom avanturizmu, brzopletim ispadima i kroničnoj lažljivosti ne znači da ovaj puta nije bez dobrih argumenata; ne bi se inače upuštao u ovako riskantan poduhvat – nadamo se barem – jer ako ne uspije, neće biti dobro. Kad se cijela priča destilira i iz nje se odvoje populistička zluradost iz tabloida i ono što bi dr. Tuđman zvao 'jalnuški diletantizam', što preostaje?

Pretvorba na srpski način

Istraga protiv oca i sina Miškovića, tog Mila Đuraškovića i ostalih otvorena je po dva predmeta (za sada): stanovita nekretnina na kojoj je njemački Bauhaus imao nešto graditi, pa je odustao, izmoren birokratskim gnjavažama. Mnogo ozbiljnija je priča o privatizaciji nekoliko javnih poduzeća za ceste, od Niša do Vojvodine, koje su Mišković i Đurašković špekulantski kupili i – po navodima iz kaznene prijave – upropastili, iz čega je nastala šteta od oko trideset milijuna eura za državu. Tu negdje i dolazimo na bit problema: privatizacija i pretvorba na srbijanski način. Pravilo igre, naime, podešeno je tako da pravog nadzora nad obavezama kupca, privatizatora, kakbirekli, zapravo i nema. Postupci su pred birokracijom prespori; Agencija za privatizaciju nema nadležnost nad jednom privatiziranom imovinom; nitko ne štiti zaposlene kad cijela avantura krepa ili (što je češći slučaj) bude namjerno umorena, lakog profita radi. Zvuči poznato? Javni interes jednostavno nije zaštićen na brz i učinkovit način, što je stalni problem – koji nitko i ne pokušava riješiti, jer je korupcija prioritetna: ako se privatizacija uredi, odakle će stići novci?

Miroslav se Mišković, dakle, ponašao u skladu s pravilom igre, pa je u skladu s tim istim pravilom i prispjeo do pritvora, pošto su se akteri igre promijenili. Lonac ide na vodu dok se ne razbije, veli poslovica. Kažu da je Mišković, kad je policija došla po njega, promrsio da 'Vučić neće moći da se pojavi večeras na televiziji ako ga ne uhapsi'. To je onda protumačeno kao 'prijetnja', pa je Vučićevo osiguranje 'podignuto na najvišu razinu', što njegovoga vozača nije spriječilo da iste noći, nakon te televizije, naleti na rasvjetni stub u centru Beograda.

Sada UKP i Specijalno tužiteljstvo trebaju pripremiti dokaze; vjerovatno će u tome uspjeti, kažem da su to ozbiljni ljudi. Zanimljivo je, međutim, da se istoga dana kad je Mišković zadržan javio i glasnogovornik povjerenika za pridruživanje EU Štefana Fülea, Peter Stana, s čestitkama i pohvalama Vučiću zbog 'uspješne borbe protiv korupcije'. A kuda se ovaj požurio, upitao se dio stručne javnosti u Srbiji; da je barem pričekao optužnicu... Onda su se razni drugi upitali što je s kojekakvim drugim tajkunima i bogatunima koji su skupa s Miškovićem umočili u razna slatka posla; Miša Beko, na primjer, umiješan je u par nadasve zanimljivih privatizacijskih poduhvata (Luka Beograd, Večernje novosti). Naravno da su teoretičari urota i jalnuši odmah krenuli u očekivane spekulacije: jeste, ovaj je platio gdje treba, a ovaj drugi nije ili barem ne dovoljno itd.

Tu se valja smiriti i biti strpljiv dok 'institucije sistema', kako se to i u Srbiji zove, ne urade posao.