I Angela Merkel i Nicolas Sarkozy munjevito su otpisali dosadašnjeg grčkog premijera Andreasa Papandreoua, čim je predložio da svi Grci na svenarodnom izjašnjavanju odluče o svojoj europskoj i gospodarskoj sudbini, a prvi čovjek Europe, Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, osobno je otputovao u Rim, kako bi poručio Talijanima da im u ovom kriznom trenutku 'trebaju reforme, a ne izbori'. Kada dogori do nokata, padaju sve globalne maske, pa tako i one o nepovredivoj demokraciji, nedodirljivom suverenitetu i višestranačkim izborima, dok one konačne odluke ipak donose pravi gospodari Europe (Njemačka i Francuska) bez obzira na bezbrojne sastanke svih zemalja članica. I dok na ulicama Afrike, Europe i Amerike sve više raste val prosvjednika koji – u najmanju ruku – traže 'kapitalizam s ljudskim licem', a odbacuju klasičnu politiku, svevlast bankara i diktaturu multinacionalnih organizacija, Grčku i Italiju trebaju spasiti upravo neki novi 'savršeni tehnokrati' (Mario Monti i Loucas Papademos) koji su svoj nedvojbeni stručni ugled – između ostalog – stekli briljantnim karijerama u najvećim međunarodnim novčarskim institucijama.

Nesposobne su političare zamijenili 'hladni tehnokrati', dok cinici kažu da su nove 'vlade nacionalnog jedinstva' u svojoj biti samo preobučene 'bankarske vlade', koje govore o reformama, štednji, novim razvojnim programima i prekidu s općim javašlukom, samo da bi spriječile opći bankrot Europske unije. Novi programi kao pojasevi za spašavanje, u čemu tehnokrati postaju svemoćni vatrogasci, dok su prave palikuće (neodgovorni političari) pobjegli na drugu stranu ulice, kako ne bi do kraja nastradali na vlastitim zgarištima. S europske političke scene izbrisan je najdugovječniji premijer Italije (Berlusconi), a grčku je premijersku pozornicu napustio Andreas Papandreu, čija se obitelj smatra možda najuglednijom europskom političkom dinastijom (i njegov djed i otac su bili grčki premijeri). Ne više Berlusconi i Papandreu, već Monti i Samaras, koji su unaprijed pristali na ograničeni vijek trajanja, poslije kojeg će se po svojoj prilici opet vratiti u posvećenu anonimnost presudnih elita, dok će političkom scenom ponovno zavladati populisti, nacionalisti, kampanalisti i improvizatori.

Političari su oprali ruke, a najmoćnije političke stranke pristale na prisilne upravitelje, koje trenutno moraju slušati, ali ih ipak mogu srušiti, čim im se za to ukaže prva pogodna prigoda, budući da niti ugled, a niti nacionalno jedinstvo, a pogotovo presudna gospodarska znanja, nikada i nigdje nisu mogli nadmašiti pohlepu i volju za moć klasičnih političkih stranaka. Monti i Samaras će ugasiti vatru, a klasični političari pokupiti sve što bi ipak moglo uskrsnuti iz pepela. Grčka je predugo varala samu sebe, a Italija uzaludno vjerovala u svoju nedodirljivost (ipak je riječ o trećem gospodarstvu Europe), dok Europska unija u nadgledanju 'onih starih i pravih članica' nikada nije bila toliko nesmiljena i oštra kao što je to bila u beskonačnom preodgajanju i preduvjetovanju 'balkanskih kandidata', bez obzira što su svi znali – a to su tek dva primjera – da Italija još uvijek nije pobijedila u politici 'čistih ruku', a Grčka nije mogla niti sanjati o vraćanju vlastitih prenapuhanih dugova, budući da je u vlastitoj zemlji jedva uspjela naplatiti samo oko 40 posto mogućih poreznih prihoda.

Hrvatska – glavom u pijesak

Na sve te izazove Hrvatska nema pravih odgovora. Ne samo zbog toga što je dosadašnja vlast širila lažni optimizam, već u prvom redu zbog toga što u ovoj predizbornoj utrci, oni najvažniji, i protivnici i suparnici, skrivaju glavu u pijesak, kako već sada ne bi morali otkriti ono što će neizbježno morati učiniti. I bolno kresanje javnih rashoda, i vrlo neizvjesni preustroj kompletnog gospodarskog promišljanja. Ovoga trenutka oni najmoćniji uporno nameću potpuno pogrešne rasprave – od bestidnog svojatanja neovisnosti ('Čuvajmo Hrvatsku'), do obnove davno završenih ratova (uhićenje Boljkovca), od bježanja od odgovornosti za kriminalnu pljačku (crni fondovi) do velikodušnih oprosta za one koji bi trebali dati trenutne ostavke (vožnja u pijanom stanju), od besmislenih svađa oko budućeg izbora veleposlanika (bolje naši nego vaši) do prijetvornih saveza s prijašnjim ljutim protivnicima (Kerum), pa čak i mrtvozornog oživljavanja nekih davnih izložaka iz muzeja političkih voštanih figura (Šeparović). Hrvatska ne zna što je stvarno očekuje, tko će što učiniti, i kome konačno može vjerovati, premda je većina sigurna da više ne mogu vladati oni koji su do sada vladali na način na koji su do sada vladali.

U Hrvatskoj je jedva moguće zamisliti neku 'vladu nacionalnog jedinstva', ali je vrlo lako zamisliti Hrvatsku koja će bez odlučnih promjena biti sve sličnija Grčkoj, bez obzira što je grčki javni dug i realno i relativno mnogo veći od hrvatskog, a hrvatski deficit mnogo umjereniji od onoga u Ateni. Pa ipak, niti Hrvatska više neće moći plaćati dugove, ukoliko odlučno ne raskrsti s politikom političkog potkupljivanja, krpanja proračunskih rupa, inflacijom zajmova, zapostavljanjem razvoja, podupiranjem privilegija, preskakanjem poreznih obveza, naplatom nepostojećih troškova i bujanjem nezasluženih profita.

Europska je kriza već i danas postala dodatna hrvatska kriza, zbog opće umreženosti u osporene bankarske sustave (Italija), baš kao što zbog europske potrošačke i investicijske besparice u Hrvatskoj treba očekivati manji broj turista, a ionako blijedi izvoz još više će opasti zbog toga što većinu onoga što prodajemo, prodajemo u EU, dok je već sada izvjesno da će buduće obvezatno pristupanje eurozoni (euro će ipak preživjeti) i Schengenu, biti još mnogo složenije, teže i neizvjesnije. Mnoge će europske subvencije (poljoprivreda) i europski izuzeci (brodogradnja) biti mnogo teže dohvatni, dok u obrani zajedničke politike Zagrebu neće dopustiti da ucjenjuje svoje susjede, kao što je Slovenija ucjenjivala Hrvatsku.

Pa ipak, sve to zajedno ne znači da Hrvatska više ne treba ovakvu Europsku uniju, bez obzira što će u budućoj 'višekatnoj Europi' još jednom krenuti iz podruma. Čak i kada se radi o 'bankarskim vladama', u ovim sve težim vremenima, još vrijedi ono najljepše i najvažnije što je o ovoj Europi i za sve buduće Europljane nedavno rekla Angela Merkel: 'Irski problemi su slovački problemi, grčki problemi su nizozemski problemi, a španjolski problemi su i njemački problemi.' I ta i takva Europa mora već zbog vlastitog opstanka ostati solidarna Europa, koja će braniti i obraniti čak i vlastite grešnike, kako bi obranila sebe samu od novih gospodarskih velesila (ovo je stoljeće već nazvano stoljećem Kine i Indije). U prvim danima hrvatske borbe za neovisnost, neki su svećenici, kojima tada nitko nije ništa branio (don Ante Baković u Pazinu 1990. godine) govorili da je 'narod bez države kao govno na kiši' (sic!). A što bi bila Hrvatska bez Europske unije kada bi zauvijek ostala na Balkanu, pokisla i sama?

I zbog toga u ovoj predizbornoj groznici Hrvatska mora mnogo otvorenije progovoriti o sebi samoj, o svim svojim promašajima i lutanjima, neuspjesima i zavaravanjima, ali i o svojim pravim šansama i neizbježnim izazovima, kako joj poput Grčke i Italije, već u prvoj godini punopravnog članstva ne bi odmah nametnuli neku 'bankarsku vladu', koja bi se samo kratkoročno mogla opravdati kao 'vlada narodnog jedinstva'.