Ulazeći u 2020. - godinu koja je na američkom političkom kalendaru počela izrazito turbulentno što zbog procesa opoziva predsjednika Donalda Trumpa, a što zbog dojma da Demokratskoj stranci prijeti raskol zbog naizgled nepomirljivih razlika između progresivnog i umjerenog krila stranke - malo tko je mogao slutiti kako će epidemija koja je započela tisućama kilometara daleko u kineskoj provinciji Hubei stubokom promijeniti sve aspekte života, a s time i ionako povijesnu izbornu godinu u Sjedinjenim Državama. Epidemija je u međuvremenu postala pandemija čije su posljedice bez presedana i korisnih paralela.

Upravo zbog toga je svaka prognoza ishoda predsjedničkih izbora 3. studenog izrazito nezahvalna. Naime, iako Trump više nema osnove za samohvalu kako je 'učinio Ameriku ponovo velikom', promjena izborne strategije i igranje na kartu predsjednika u ratu, ma koliko se čini da je njegovo upravljanje krizom dosad bilo obilježeno golemim promašajima, daje mu izglede u utrci protiv bivšeg potpredsjednika Joea Bidena.

U kontekstu projekcije američke moći, ova pandemija je, iako suštinski i posljedično vrlo različita, donekle usporediva s dvije epizode iz ne tako davne prošlosti koje su jednako poljuljale imidž Amerike u svijetu. Prva su teroristički napadi 11. rujna 2001., a druga financijska kriza i gospodarski krah koji su kulminirali u jesen 2008. U sva tri slučaja, slike s njujorškog Manhattana, kao svojevrsnog simbola američke moći u kolektivnom imaginariju, uvelike su pridonijele dojmu da je vojna i ekonomska sila broj jedan sigurnosno, gospodarski i zdravstveno ranjiva poput mnogih manjih i manje razvijenih. Dapače, u nekim se aspektima pokazuje da je puno izloženija ovakvim šokovima upravo zbog načela na kojima počivaju gospodarstvo, kao i unutarnja i vanjska politika.

No, za razliku od 2001., kada je George W. Bush bio u nepunoj prvoj godini svog prvog mandata, te 2008. kad je privodio svoj drugi mandat kraju, nakon čega više nije imao mogućnost kandidirati se za reizbor, Trumpu se pandemija 'dogodila' u najgori mogući trenutak sa stajališta njegova političkog opstanka. U svega mjesec dana nestali su svi pozitivni gospodarski trendovi koje je Trumpov izborni stožer koristio kao glavni argument za drugi mandat. Upravo taj imperativ očuvanja percepcije da je gospodarstvo snažno i otporno objašnjava činjenicu da je Trump isprva minimizirao prijetnju virusa i odugovlačio s provođenjem mjera koje su trebale usporiti njegovo širenje.

Promjena strategije: u novom ratu s Kinom

Kad je postalo jasno da epidemijska krivulja u Americi poprima izgled vrlo strme planine koja sa desecima tisuća novo zaraženih na dnevnoj bazi odnosi i stotine pa i tisuće života, Trumpov politički instinkt odmah je bio promjena retorike i potraga za krivcima. Naime, kako se više ne može hvaliti rekordno niskom stopom nezaposlenosti i povijesno visokim vrijednostima burzovnih indeksa, Trump sve više o borbi protiv novog koronavirusa govori kao o ratu. Slijedno tome, on više nije CEO Sjedinjenih Država, kako se nekad predstavljao, već ratni predsjednik kojemu nisu strane mjere koje su u dijametralnoj suprotnosti s dojučerašnjom ortodoksijom njegove političke stranke, poput golemog paketa državne pomoći i garancija kako bi se sačuvala radna mjesta.

Igra prebacivanja krivice je drugi glavni dio nove strategije za reizbor na predsjedničkim izborima. Iako izvori iz američke vlade pokazuju da je broj zaraženih i preminulih mogao biti znatno manji da je predsjednik, kao čelnik izvršne vlasti, pravovremeno reagirao, Trumpu su dosad za pandemiju i njene posljedice bili krivi svi osim njega samog. Na tapeti su mu se našli Svjetska zdravstvena organizacija, oporbeni demokrati u Kongresu, guverneri saveznih država, mediji i još brojni drugi. No, ponajviše od svih Kina i njeno vodstvo. Naravno, nema sumnje da je kineska vlada svojom netransparentnošću uvelike pridonijela zakasnjelom odgovoru na širenje virusa. No, iz Trumpovih posljednjih poteza i istupa jasno je da će ovu predsjedničku kampanju obilježiti Kina kao glavni krivac za sve negativne posljedice pandemije u Sjedinjenim Državama.

Trumpov izborni tim na ovaj način želi kapitalizirati na činjenici da prema istraživanjima javnog mnijenja Amerikanci sve negativnije gledaju na Kinu. Prema nekim od najuglednijih istraživačkih kuća, čak 60 posto ispitanika u 2019. imalo je nepovoljno mišljenje o Kini. To je značajan rast u usporedbi s 2017. i 2018., kad je taj udio bio ispod polovice ispitanih. Ovo je nesumnjivo posljedica trgovinskog rata između Sjedinjenih Država i Kine kojeg je američka administracija započela 2018., pa stoga možemo očekivati da će uslijed napetosti izazvanih pandemijom COVID-19 negativni sentimenti i dalje biti u većini.

#BeijingBiden – slabost demokrata?

A upravo na pitanju odnosa prema Kini Trump smatra da može dovesti neslužbenog kandidata Demokratske stranke Bidena na tanak led. Naime, Demokrati se neće spustiti na tu razinu i posegnuti za lakozapaljivim diskursom, iako se mogu složiti da je kinesko centralno vodstvo na čelu s predsjednikom Xi Jinpingom prikrivanjem i manipulacijom podataka o epidemiji u Wuhanu skratilo razdoblje u kojemu je bilo moguće učinkovitije djelovati na prevenciji pandemije ovolikih razmjera.

Jedan od razloga za to je da je Demokratska stranka stožerna stranka Amerikanaca kineskog porijekla, a koji se već sada susreću s porastom rasne netrpeljivosti koja je nemalim dijelom posljedica predsjedničke retorike. Demokrati su puno skloniji zagovaranju vanjske politike koja se zalaže za suradnju s Kinom glede transnacionalnih problema poput pandemija, klimatskih promjena i kontrole naoružanja. Stoga nije čudno da su Trump i njemu sklone skupine već započele s kampanjom #BeijingBiden koja za cilj ima prikazati Bidena kao sklonog službenom Pekingu i nevoljnog da se snažno suprotstavi Kini.

S druge strane Bidenu u prilog ide činjenica da su izgubila sva trojica američkih predsjednika koji su predsjedali u doba recesije u proteklih pola stoljeća, a potom se natjecali za reizbor. Uz to, predizborna kampanja u Demokratskoj stranci de facto je okončana jer su se svi Bidenovi protivnici povukli iz utrke za nominaciju i podržali ga kao predsjedničkog kandidata. Ovakva konsolidacija relativno rano u izbornom ciklusu vrlo je bitna za mobilizaciju birača i u kontrastu s 'građanskim ratovima' u stranci kojima smo svjedočili 2008. i 2016.

Do 3. studenog puno 'znanih nepoznanica'

No u konačnici ne treba podcijeniti Trumpove izglede. Naime Biden je po svim mjerilima slab kandidat, iza čijeg dosadašnjeg predizbornog uspjeha ne stoji veliki entuzijazam birača, već pragmatičan izbor stranačke mašinerije. Iako se za gotovo svake izbore kaže da se na kraju svedu na bacanje novčića, ove će biti još teže predvidjeti. Varijable čije su trenutne vrijednosti nepoznanica, a koje će utjecati na izlaznost, su opseg i jačina započele recesije, mogućnost da se Amerika suoči s drugim valom pandemije koji će uvelike utjecati na tijek kampanje, kao i to hoće li se u svim saveznim državama moći glasati poštom.

U svakom slučaju, Trump je dosad pokazao da se većina konvencionalnih mudrosti ne može primijeniti na njegov predsjednički mandat, kao i to da etno-nacionalistička karta na koju uspješno igra od 2015. ima svoju stabilnu biračku bazu. Za pola godine saznat ćemo hoće li ta baza u doba duboke krize biti dovoljna da mu omogući još četiri godine u Bijeloj kući.