Volim Split, a od svih, uglavnom subjektivnih, razloga koje bih teško mogao braniti argumentima, možda je najvažniji osjećaj da će me taj grad uvijek iznenaditi, podsjetiti na nešto čega do tada nisam bio svjestan ili se jednostavno pokazati da nemam ni najmanjeg pojma o pulsu njegovih građana. Možda Split i Splićane volim zato jer će mi uvijek ostati nedokučivi i nedovoljno razumljivi.

U protekloj predizbornoj utrci Split me iznenadio dva puta. Prvi put kada me Kerumova kampanja, nekim čudom, podsjetila na Split iz vremena Jakše Miličića, a drugi put u nedjelju, jer sam bio uvjeren da će se Kerum provući u drugi krug i da će ga tamo čekati Ivanišević.

Iskreno, bilo je u tome neke osobne zluradosti. One koja se rađa kad više ne slutite, nego jasno vidite da sve odlazi u neku stvar pa priželjkujete da se na kraju završi s velikom tragikomičnim granatiranjem ludila i ljudske gluposti. Tako sam zamislio kako bi baš bilo krasno da se finalni sraz Ivaniševića i Keruma dogodi tamo negdje na splitskoj periferiji, recimo na Mejašima. Da se okreću volovi i dijele oblozi od hladnog pršuta i djeca gađaju dinjama, a da Ivanišević sa zvonika svoje crkve u kapici s krijestom i praporcima odzdravlja Kerumu i propovijeda vjeru i tradiciju.

Kerumov 'Naprijed'

To bi valjda bio neki apokaliptični arhitektonsko-kulturni koncept za fantastični kraval koji svoj odraz ima upravo na tim Mejašima, jer su Kerum i Ivanišević prilično zaslužni za njegove oskudne tragove urbaniteta. Kao jedan od prominentnijih arhitekata uključenih u veliku kampanju takozvanog duhovnog prstena Splita, Ivanišević im je projektirao crkvu koja svojim svodom i zvonikom (ali i neukusom) para nebo, a Kerum im je dao ništa manje vulgarne trgovine. I to su do dana današnjeg najprominentniji elementi gradskosti i komunalne infrastrukture. Na simboličnoj i stvarnoj razini za njih bi dvojicu bilo baš potaman kada bi vladali zajedno. Nekako mi se činilo da bi suvremeni Split najradije izabrao jednog takvog dvoglavog klauna, dvije potpuno različite face i temperamenta, ali u njedrima zajedničko srce koje tuče za zajedničku stvar - dakako antiurbanu.

Drugo iznenađenje i trenutak neočekivanog prisjećanja dogodio mi se kada sam ugledao Kerumov predizborni plakat i kada su me zgode iz njegove predizborne kampanje podsjetile na Split iz vremena Mediteranskih igara. Brzinom svjetlosti me obuzela blještava mreža asocijacija (kada mi se to dogodi, sklon sam pretjerivanju pa zato dozvoljavam da se ovaj asocijativni kolaž u startu proglasi proizvoljnim), a ona se sastojala od kronoloških intervala, događaja i naoko nespojivih parova ličnosti: Tito - Kerum, Jakša Miličić – Pasqual Maragal, Split – Barcelona, Mediteranske igre - Zapadna obala.

'Tito - Kerum' jednostavno zato jer me Kerumovo 'Naprid Splite' neodoljivo podsjetilo na Titov 'Naprijed'. Ne znam zašto i kako su moje sinapse uštekale baš ovaj semantički kanal (vjerojatno bi mi, da sam manje gledao partizanske filmove i više pratio nogomet, prije sinulo 'Naprid bili'), ali svakako bi bilo zabavno čuti i sociolingvističku analizu ove pretvorbe od revolucionarne poezije do propagandnog stihoklepa.

Jakša Miličić – Pasqual Maragal: kada bi doista postojala integrirana znanost o upravljanju urbanim razvojem, onda bi Jakša Miličić (Split, 1967-1974) i Pasqual Maragal i Mira (Barcelona, 1982-1997) bili doktori koji su svoje znanje ispekli u praksi. Zahvaljujući Maragalu, Barcelona je početkom 90-ih uspješno organizirala Olimpijske igre, ali se to nije dogodilo slučajno, jer je gradonačelnik unazad 10 godina stvorio pametan grad koji uspijeva spojiti velike investicije s održivim prostornim razvojem. Ne samo da je Barcelona bila posljednji olimpijski grad čija su se ulaganja u sportsku infrastrukturu potpuno isplatila, nego je i danas najprosperitetniji grad Europe.

Ča će nam Barcelona...

Nije nepoznato, ali se nekako sve više zaboravlja da je 20 godina prije Barcelone, u vrijeme gradonačelnika Miličića, Grad Split razvio vrlo efikasan model razvoja, da je poduzeće za izgradnju Splita (legendarni PIS) praktično znalo za svaku miješalicu betona i kamion armature koja se ima ugraditi na Splitu 3, a da je građansko samoupravljanje u prostornom razvoju bilo prakticirano do te mjere da su svojedobno, umjesto nove škole, građani nekog kotara odlučili graditi novo groblje. U to vrijeme, i još dugo nakon toga, Split je radio kao podmazani motor, a Mediteranske igre, koje su došle poslije, ne bi bile moguće bez organizacijske kulture koju je zasnovao Miličić. Možda je to razlog zašto uvijek pomislim kako je Split imao upravljačku pamet Barcelone u vrijeme kada se oronula katalonska prijestolnica još oporavljala od Franca.

I tako s jedne strane vidim Tita kako proglašava Mediteranske igre otvorenim – a zapravo otvara tisuće kvadrata sportske i komunalne infrastrukture (i to ne samo u Splitu, nego i Zatonu kod Šibenika, na Braču, Hvaru, jer su Igre bile razasute na više lokacija) i današnjeg splitskog gradonačelnika kako u promet pušta dvorište vlastitog hotela.

Pitao sam se je li Splićanima dosta kozmetičkih projekata poput Rive ili Zapadne obale. Nisam vjerovao vlastitim očima i ušima kada sam na otvorenju Zapadne obale vidio ozareno lica penzionerke koja radosno kliče da ovakve ljepote nije bilo još od izgradnje Poljuda. Ruku na srce, usporedba Zapadne obale i stadiona na Poljudu je u svjetlu ekonomske i graditeljsko-tehnološke logike analogna usporedbi sumerskih zidina i Centra Pompidou, ali ipak su me komentari građana na temu Tuđmanovog spomenika i križa na Marjanu uvjerili da će Kerumov vašar dobiti pravo na još jedan mandat. Nekim čudom, ludi Dioklecijanov brod (ono splitsko 'najluđi smo') me ponovo iznenadio i u drugi krug poslao uljuđenog Baldasara.

Jedino je pitanje što sad s Kerumovom masivnom promidžbenom galanterijom? Bilo bi dobro da su na spomenik Tuđmanu betonskim kašetama na Zapadnoj obali i u podnožje križa na Marjanu ugradili skrivene kotačiće pa da se poput plakata mogu ukloniti i skloniti u jednu od onih pustih hala u industrijskoj luci te napraviti skladište političkih kulisa ili osnovati nacionalno komunalno poduzeće koje bi svake četiri godine za potrebe lokalnih izbora diljem zemlje iznajmljivalo križeve i Tuđmanove spomenike.