Iščekivanje skore referendumske odluke o podršci ili protivljenju birača ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju protječe, sudeći prema intenzitetu i tonovima kampanje, kao da je riječ o nekoj drugoj zemlji. Bez dovoljno sadržajnih poruka i rasprava, stječe se dojam kao da svi jedva čekaju da se u nedjelju, 22. siječnja 2012, zatvore birališta, prebroje glasovi i napokon završi višegodišnji krivudavi put pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Malo tko sumnja da zagovornici ulaska neće odnijeti glasovnu prevagu.

Pitanje je samo koliko će se birača odazvati na referendum i u kojem će postotku glasovati za, odnosno protiv članstva u EU. Recentna ispitivanja javnog mnijenja govore o sigurnoj natpolovičnoj većini, ali su poneka iznenađenja uvijek moguća. Sve ovisi o očekivanjima. Hoće li Hrvatska postati nova, na referendumu potvrđena eurooptimistična zemlja ili je vrlo vjerojatni ishod referenduma više odraz pragmatizma hrvatskih birača? Ulazimo li u Europsku uniju optimistično bodreni spoznajom da ćemo kao nova članica baštiniti samo najbolje okolnosti europskih integracija ili većina birača koja će podržati ulazak u EU, to čini uvjetovano, svjesna da se ključna korist sastoji u izbjegavanju ostanka izvan EU? Hoće li, dakle, rezultat biti posljedica eurooptimizma ili europragmatizma?

Da nije bilo eurooptimizma, teško bi ikad zaživjele pojedine faze europskih integracija u okviru Europske unije i prethodnih institucija. U tim fazama Hrvatska do 1991. nije ni mogla sudjelovati, a nakon osamostaljenja, unatoč proklamiranoj politici i podršci građana, tek je prije sedam godina otpočela pregovore o svom članstvu u EU. U međuvremenu je Hrvatsku pretekao niz zemalja koje su na početku demokratske tranzicije bile daleko iza nje. No hrvatski su građani protekla dva desetljeća, otkako je zemlja međunarodno priznata u siječnju 1992., redovito izražavali spremnost ulasku zemlje u Uniju, iako je ta podrška katkad kratkotrajno kopnila uslijed dnevnopolitičkih situacija. Naime, održalo se uvjerenje da Hrvatska nakon rata i poraća te iskustava lošeg upravljanja zemljom, ima razloga optimistično gledati na svoje članstvo u EU.

Pravni, politički i ekonomski standardi govorili su tomu u prilog. Baš kao i onaj svakodnevni o tome da je bolje biti u društvu najuspješnijih, negoli postrance, osobito ako poput visokorazvijene Švicarske ili Norveške takvu poziciju ne osiguravaju financijski, energetski ili kakvi drugi ekskluzivni resursi. Ipak, zadnjih je godina eurooptimizam kao promatranje Europske unije s najbolje strane, i u Hrvatskoj i Europi, nagrizla ekonomska, ali i institucionalna kriza. Uostalom, tko danas sa stopostotnom sigurnošću može tvrditi bilo što u vezi Europske unije. Danas ova zajednica dvadeset i sedam zemalja djeluje kudikamo heterogenije i neizvjesnije negoli krajem 1980-tih kada ju je, uoči pada Berlinskog zida, činilo samo njih dvanaest, i to na znatno nižem stupnju integracije. Eurooptimizmu se kao političkom nazoru kao nikad ranije suprotstavlja euroskepticizam, koji u pojedinim članicama Unije ima i svoje jake promicatelje u političkim strankama i inicijativama. Dapače, neke su od njih zastupljene i u Europskom parlamentu.

Da je Hrvatska stranka prava kojim slučajem na nedavnim parlamentarnim izborima ostvarila za par postotaka bolji rezultat i s nekoliko mandata ušla u Hrvatski sabor, mogao se i njen zastupnik naći u Europskom parlamentu kao promatrač ojačavši parlamentarnu skupinu euroskeptičnih stranaka. Tu skupinu nazvanu Europa slobode i demokracije danas čine 33 zastupnika dvanaest opcija iz jedanaest zemalja među kojima su najbrojniji članovi Stranke neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva i talijanske Sjeverne lige. Sve njih odlikuje žestoko protivljenje aktualnim procesima unutar Europske unije, ali ih to nimalo ne sprječava da djeluju unutar institucija te iste Unije. HSP im se, barem zasad, neće priključiti. Nova su prigoda izbori za zastupnike Republike Hrvatske u Europski parlament koji će se održati 2013.

Usto, HSP nije ništa dobio profiliravši se kao jedina iole prepoznatljivija euroskeptična politička stranka na izborima 4. prosinca 2011. Birače očito nisu zanimale europske teme na nacionalnim izborima, već pitanja korupcije, krize i neučinkovite vlasti. Međutim, to ne znači da će na referendumu samo nekoliko postotaka birača biti protiv ulaska zemlje u EU. HSP je na izborima dobio 3,01 posto u prvih deset izbornih jedinica, dok su ostale euroskeptične stranke dobile zanemariv postotak glasova. Na referendumu će euroskeptičnih birača biti puno više. To znači da će i dio birača koji su na parlamentarnim izborima svoj glas dali za eurooptimističnu Kukuriku koaliciju (41,08 posto glasova) i HDZ (23,5 posto), ali i za niz ostalih manjih stranaka i lista, ovaj put glasovati suprotno stajalištima stranaka koje su podržali na izborima. Zašto? Referendum je drukčiji tip izražavanja političkih preferencija u odnosu na izbore. Odluka je na izborima znatno kompleksnija od one na referendumu i ovisi o najmanje trima čimbenicima: konkretnom kolektivnom političkom akteru, konkretnim političarima i konkretnim politikama. Emotivni apeli koji se redovito koriste u izbornim kampanjama, ali i puno prije njih, imaju ključan učinak na ponašanje birača.

S druge strane, aktualna kampanja za referendum protječe bez ikakvih jačih emotivnih apela, što samo pocrtava opći europragmatizam u Hrvatskoj. Na referendumu će birači glasovati u skladu sa svojim habitualnim mišljenjem donosi im li ili ne ulazak u Europsku uniju određenu korist. Bude li većina njih za članstvo, ta će podrška biti uvjetovana sada već ograničenim očekivanjima. Vremena u kojima su se unaprijed pretpostavljali veliki pomaci u društvu, stvar su prošlosti. I zbog situacije u Hrvatskoj, i zbog situacije u EU. Domaći su birači odavno postali svjesni da se neke stvari 'odrađuju' bez pretjerana emotivnog angažmana. Takva će biti i njihova odluka o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji. Što se tiče osjećaja, prevladat će onaj da se ovoga puta odlučuje bez emocija.