Tvrdnja da je gradsko stanovništvo, uslijed svoje civilizacijske superiornosti, obdareno viškom slobodne volje i zdrave pameti, varljiva je poput siječanjskih temperatura. Zagrepčani su dokaz za suprotno. Ne radi se samo o izostanku prave reakcije građanstva na predznake gradskog 'bankrota' koji se najavljuju kroz komunalni harač Holdinga, nego i očiti politički bankrot vladajućih u Gradskoj skupštini koji su se nakon višegodišnjih otvorenih sukoba ('tresla se brda...') 'ljudski' dogovorili s aktualnim gradonačelnikom. Ukratko: dokaz građanske kratkovidnosti nalazi se u prešutnom pristanku na zajedničku podjelu odgovornosti za pogreške koje su učinile vladajuća politička i financijska elita.

Ali što ako se radi o dvostrukoj zamjeni teza? O šupljoj retorici pomoću koje se politički bankrot maskira financijskim, a ovaj potonji (jer je navodno isključivo globalno uvjetovan) samo je paravan za neučinkovitost gradske uprave i oportunu letargiju financijskog sektora koji se u posljednjih pet godina debelo okoristio zagrebačkim investicijskim balonom?

Profiti naši, rizik vaš!

Shvatljivo je da gradska vlast, ako ne može izvršavati svoje financijske obaveze, najprije razmišlja o poskupljenju komunalnih usluga. To je uvijek ono prvo što će pasti na pamet garnituri koja je dobro naučila lekciju da je u ekonomiji slobodnog tržišta prihvatljivo profit privatizirati u rukama manjine, a teret financijskog rizika (pa u konačnici i krize) socijalizirati na sveopće 'veselje' većine. Očito se mnogim Zagrepčanima (kao uostalom i svima ostalim građanima svijeta) uspjelo utuviti u glavu da financijski sektor nema nikakve veze s krizom, nego se ona isključivo dogodila uslijed prevelike javne potrošnje.

Razvijena gospodarstva promiču kulturu takozvane financijalizacije ekonomije, to jest ekonomije koja se zasniva na financijskim transakcijama (od trgovine dionicama do trgovine kreditnim rizicima) te prihodima na hipotekarnom tržištu (2005, nekoliko godina prije američkog sloma, zarada od nekretnina iznosila je trećinu nacionalnog BDP-a). Postindustrijska gospodarstva su se u jeku ekonomske krize doista vrtjela oko nekretnina. Zato naziv postindustrijski ne označava samo prijelaz s proizvodnje na usluge, nego i činjenicu da je financijski sektor u konačnici učinio proizvodnju suvišnom tako da je posuđivanje novca i špekulaciju nekretninama, poduprtu poreznim olakšicama, učinio najpoželjnijim načinom zarade. Najviše su, naravno, zaradile banke - 70 posto bankovnih kredita u SAD-u, V. Britaniji i Australiji u 2006. odnosilo se na kupnju nekretnina. U ekonomiji je doskora uobičajena poduzetnička dilema glasila: zašto investirati novac u tvornicu i razvoj proizvoda kad mogu dići kredit za kupnju nekretnine kojoj će cijena brzo rasti, pa je mogu iznajmiti ili prodati te dobro zaraditi uz manji porez.

I zagrebački balon od sapunice dogodio se zato što su takva bila pravila igre. Istina je da kao društvo nismo bili pripremljeni za liberalno bankarenje, ali je isto tako činjenica da smo u deliriju privatnog vlasništva svi pohrlili investirati na dug. Jednako tako se ponašala i gradska uprava pa je razmetanje (nepostojećim) gradskim novcem u posljednjih pet godina investicijskog balona bilo u nesrazmjeru s održivim gospodarskim rastom. Ali je isto tako točno da je ta priča imala i svoje opravdanje jer je globalni modus vivendi bio 'život na dug'. Zato je poziv bankama (još uvijek ušančenim iza visokih kamata), koji dolazi od strane svjetskih, uglavnom lijevih ekonomista, da moraju riskirati dio dobiti u svrhu pokretanja razvojnih projekata, donekle opravdan.

Misli se na sve one banke koje su kreditirale zagrebačke infrastrukturne projekte koji su potom otvorili potrebu novih kredita privatnom sektoru koji je gradio trgovačke i servisne zone. Banke, koje su danas vlasnici stanova u Sopnici, te one iste banke koje će ostati vlasnici hipoteka kad te iste stanove kupe obitelji koje Holding očajnički priželjkuje. Ako je financijski sektor najveći dobitnik razvoja postindustrijskog Zagreba, sasvim je opravdano očekivati da postane partner u izlasku iz krize. Ali Grad treba znati kako.

Jer zagrebački se kolaps ne može u potpunosti uspoređivati s bankrotom američkih gradova koji su se tijekom 2011. masovno našli na bubnju. I to iz jednostavnog razloga što Zagreb još uvijek raspolaže velikim resursima koji su u njegovom vlasništvu. Drugim riječima, Zagreb nije pred bankrotom, nego se njegovim resursima loše upravlja. Treba ih znati aktivirati - kako materijalne, tako socijalne i kulturne. Najavljen prijedlog o oporezivanju nekretnina itekako je potreban Gradu. Čak i ako se prijedlog nove regulacije poreza na nakretnine pokaže kao probni balon nove Vlade, Zagreb bi trebao izmisliti vlastiti način kako potaknuti građane da aktiviraju nekretnine i ponovo pokrenuti investicijski ciklus.

Dakako, stvarni problem Zagreba je primarno latentni politički bankrot gradske vlasti. Činjenica je da su SDP i HNS podršku biračkog tijela u metropoli zaradili na otvorenoj oporbi vrijednosnom sustavu i modelu vladanja današnjeg gradonačelnika. Istog gradonačelnika s kojim su nakon višegodišnjih sukoba, i nakon što su na izborima otvorili mogućnost za njegovu smjenu, potpisali mirovni pakt. Željko Kerum (čija je koalicija s HDZ-om usporediva s političkim brakom iz interesa Bandića i SDP-a), optužen za politički oportunizam na Radiju Split odgovorio je: 'Vrime je da građani više s'vate 'ko je tu 'ko i da je politika - politika'. Ima neke poetske pravde u činjenici da je ovaj Kerumov politički haiku najprikladnija muzika za Bandićev i Milanovićev zagrebački pir. U Zagrebu nema problema s dvoranama za pirove, praznih nekretnina ima napretek, ali je pitanje hoće li se građani odazvati u takve svatove.

Cinični Alan Greenspan (dugogodišnji čelnik američkih federalnih rezervi) često se prisjećao stare doktrine iz 1930-ih pa je znao reći da ljudi koji otplaćuju kredit neće olako postati štrajkaši. Ali što s građanima koji ne žele otplaćivati skupe rate gradskog kredita ili obveznica koje im se serviraju kroz uplatnice za komunalije? Upravo otpor retoričkom triku o političkom i financijskom bankrotu može zahtjevima Zagrepčana dati dodatan naboj, jer prostor za građansku akciju itekako postoji. Prostor za građanski štrajk koji bi mogao izgledati tako da se građani umjesto ZET-om počnu voziti biciklom i počnu dijeliti osobne automobile. Ili možda da počnu stanovati u zajedničkim kućanstvima, prestanu uplaćivati pričuvu te organiziraju vlastiti fond za popravke svojih krovova i stubišta? Tako da počnu nemilice skvotirati gradske napuštene prostore i zauzimati ih svojom kreativnišću i glađu za gradom kakav bi Zagreb mogao biti?

Nešto bi trebalo poduzeti. U protivnom bi komunalni harač i slaba politička reprezentiranost mogli eutanazirati aktivno građanstvo i rezultirati još većom krizom.