Za epidemiju bolesti Covid-19 volimo misliti da je jedna od onih povijesnih prekretnica nakon koje mnogo toga više nikada neće biti isto. Dovodeći funkcioniranje države i gospodarstva do ekstrema, epidemija nam je jasno prokazala mnogobrojne i dobro poznate nacionalne slabosti; od rascjepkanog administrativnog ustroja zemlje, preko pretjerane ovisnosti o turizmu, pa do nedostatka vlastite proizvodnje strateških proizvoda i nezdrave naslonjenosti na uvoz.

S obzirom na to da je postalo golim okom vidljivo da struktura naše ekonomije nije ni zdrava ni održiva, netom završena predizborna kampanja bila je prepuna poruka o važnosti jačanja hrvatske proizvodnje i poljoprivrede. Time su nam političke stranke valjda implicitno sugerirale da se postojeća struktura hrvatskog gospodarstva mora promijeniti ako nam je u interesu to da živimo kvalitetnije, sigurnije i održivije. No kako mi iz iskustva znamo da je dubok ponor između predizbornih poruka i stvarnih promjena javnih politika često nepremostiv, postavlja se pitanje može li epidemija doista biti ta prekretnica nakon koje struktura hrvatskog gospodarstva više nikada neće biti ista.

Za početak, uvjerljiva pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima, koja je dijelom i posljedica epidemije, stvara nužan politički preduvjet da se provedu reforme koje će kao posljedicu imati trajnu promjenu gospodarske strukture. HDZ može formirati Vladu praktički samostalno (odnosno uz asistenciju zastupnika nacionalnih manjina i dva zastupnika iz redova reformista i HNS-a), a može se očekivati da će tijekom vremena biti što očitih, a što manje očitih pretrčavanja u HDZ-ov tabor. To pak znači da će nova Vlada imati velik reformski potencijal jer neće biti potrebe za kompromisima koji obično koče reforme, a tipični su upravo za koalicijske vlade.

Osigurani svi preduvjeti za reforme

Nadalje, nova Vlada neće se moći izgovarati lošim zatečenim uvjetima jer je HDZ upravljao državom i prethodne četiri godine. Drugim riječima, politička stabilnost je tu, reformski potencijal je isto tako tu, a izgovora više nema - ovo je idealno vrijeme za reforme.

Konačni cilj reformi bio bi održivo povećanje nacionalnog dohotka i sustizanje razine ekonomskog razvoja razvijenih zemalja EU-a. Iskustvo ekonomskog razvoja zemalja nakon Drugog svjetskog rata nam je pri tome pokazalo da se nacionalni dohodak najbrže povećava fokusiranjem na proizvodne djelatnosti, odnosno promjenom strukture ekonomije u smjeru intenzivne (re)industrijalizacije.

Dva su temeljna pristupa ako se želi ići u smjeru industrijalizacije u cilju povećanja nacionalnog dohotka. Jedan je onaj koji su slijedile azijske zemlje poput Japana, Tajvana, Južne Koreje, Kine i Vijetnama, a koji možemo nazvati intervencionističkim pristupom. Drugi je onaj koji su slijedile bivše komunističke zemlje srednje i istočne Europe te koji možemo zvati tržišnim pristupom zasnovanim na izravnim stranim ulaganjima.

Državnim intervencijama do rasta domaće proizvodnje

Krenimo od intervencionističkog pristupa. Taj pristup ne slijedi konvencionalnu ekonomsku logiku koja sugerira da se zemlja prvo mora otvoriti međunarodnoj trgovinskoj konkurenciji kako bi razvila domaću proizvodnju. Baš suprotno, domaću proizvodnju potiče i razvija država prije nego se zemlja u potpunosti otvori za međunarodnu trgovinu i pristupi Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), a eksplicitno zabranjuje koja takve državne intervencije. Takav pristup je do savršenstva dovela Kina, u WTO učlanjena tek 2001., nakon što je dvadeset godina radila na razvoju vlastite industrijske osnovice. Kina je razvila svoju industriju inzistirajući kako na obilatoj potpori domaćim kompanijama, tako i na osnivanju specijalnih ekonomskih zona u koje je privlačila strane investitore nudeći im pristup boljoj infrastrukturi, bescarinski uvoz i subvencije.

Međutim investitori su mogućnost ulaska na kinesko tržište i preferencijalni tretman države u ekonomskim zonama mogli ostvariti samo uz stroge uvjete koji su osigurali transfer znanja i tehnologija na kineske proizvođače te stvaranje jakih domaćih industrijskih kompanija. Naprimjer, u proizvodnji mobitela i računala kineska vlada je od stranih investitora tražila osnivanje takozvanih joint venturea s domaćim kompanijama. U automobilskoj industriji kineska vlada tražila je da domaća komponenta u automobilima proizvedenima u Kini dosegne 70 posto, i to tipično u roku od tri godine. Slaba zaštita intelektualnog vlasništva je pak omogućila kineskim kompanijama da kopiraju proizvode stranih kompanija bez straha od pravnih posljedica.

Dva desetljeća ovakvog državnog intervencionizma rezultirala su stvaranjem snažne industrijske osnovice koja je uspješno preživjela kinesko priključenje u WTO i izlaganje međunarodnoj konkurenciji. Iako je kineski ulazak u WTO značio kraj diskriminatornih politika u korist domaćih proizvodnih kompanija, jedna poticajna politika do danas je ostala na snazi - tečajna politika. Naime monetarna politika kineske središnje banke drži tečaj kineske valute u trajno podcijenjenom stanju, potičući tako kinesku proizvodnju i izvoz.

Hrvatskoj ovakav pristup, koji je zemljama što su ga izabrale zagarantirao najviše stope ekonomskog rasta u zadnjih sedamdesetak godina, nije dostupan. Učlanjenjem u WTO, a nakon toga i pridruženjem Europskoj uniji, odrekli smo se diskriminatornih politika koje štite i potiču domaću proizvodnju, a skorim ulaskom u eurski tečajni mehanizam odričemo se i tečajne politike kao možebitnog instrumenta preko kojeg se može poticati proizvodnja za potrebe izvoza. Tlapnje o tome kako možemo državnim mjerama provesti reindustrijalizaciju stoga su samo tlapnje jer Hrvatska se ulaskom u WTO prije točno 20 godina, svjesno ili nesvjesno, odlučila za drugi pristup poticanja proizvodnog sektora - privlačenje izravnih stranih ulaganja.

Promjena ekonomske strukture putem stranih ulaganja

Promjena ekonomske strukture zasnovana na izravnim stranim ulaganjima slijedi konvencionalnu ekonomsku logiku prema kojoj trgovinsko otvaranje zemlje samo po sebi potiče industrijski razvoj. Taj pristup su slijedile bivše komunističke zemlje srednje i istočne Europe poput Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske, Slovenije i Rumunjske. Bilo je prirodno očekivati da taj pristup slijedi i Hrvatska, no veće strane investicije u proizvodne djelatnosti zaobišle su našu zemlju zbog izražene antipoduzetničke klime, korupcije, neučinkovite i predimenzionirane javne administracije te tromog pravosuđa koje ne garantira pravovremenu zaštitu vlasničkih prava.

Zemlje srednje i istočne Europe koje su primile mnogo proizvodnih stranih ulaganja stoga su u prosjeku rasle brže od Hrvatske, a koja je svoj rast dominantno bazirala na uslužnim djelatnostima. Hrvatska je stoga počela ekonomski zaostajati u odnosu na zemlje regije te se od treće najbogatije nove zemlje članice EU-a u tri desetljeća pretvorila u drugu najsiromašniju zemlju članicu.

No, da se razumijemo, industrijalizacija zasnovana na izravnim stranim ulaganjima ima i svoja ograničenja. Motivirani nižim troškovima rada, strani investitori su u zemlje srednje i istočne Europe u pravilu selili samo proizvodne pogone, dok su ključne strateške pretproizvodne i postproizvodne poslovne aktivnosti, poput istraživanja i razvoja, financija, marketinga, logistike i postprodajnih usluga, zadržavali u vlastitim zemljama. Takav poslovni model stranih investitora omogućuje brz rast proizvodnosti, plaća i bruto domaćeg proizvoda u zemljama primateljicama investicija, no u duljem roku stvara i višestruke probleme za te zemlje.

Za početak, rad u proizvodnim pogonima znatno je slabije plaćen nego rad u pred- i postproizvodnim poslovnim aktivnostima industrijskih kompanija, što znači i to da je ograničen rast dohotka i plaća zaposlenika u zemljama primateljicama proizvodnih stranih ulaganja. I baš zato se zemlje poput Češke i Poljske već sada spominje u kontekstu takozvane 'zamke srednje razine dohotka' - te zemlje naime ne mogu pristupom zasnovanim na izravnim stranim ulaganjima dosegnuti razinu dohotka koju bilježe visokorazvijene zemlje. Da bi pak dosegnule tu razinu, zemlje srednje i istočne Europe trebaju napraviti pothvat koji su izveli Japan, Južna Koreja, a u sve većoj mjeri i Kina - moraju se istrgnuti iz tuđih globalnih lanaca vrijednosti te formirati svoje vlastite, odnosno moraju razviti vlastite globalno prepoznatljive brendove. Slikovito rečeno, Hrvatskoj bi za takav pothvat trebalo nekoliko desetaka globalno relevantnih proizvodnih kompanija poput Rimac automobila.

Nadalje, digitalna transformacija i automatizacija industrijske proizvodnje ponajprije će ugroziti upravo poslove u proizvodnim pogonima, a manje u pred- i postproizvodnim poslovnim aktivnostima, što znači da će industrija 4.0 povećati važnost kontrole nad lancima vrijednosti te će imati negativnije učinke na zemlje koje su u prošlosti rasle dominantno kroz izravna strana ulaganja u proizvodne djelatnosti u odnosu na zemlje iz kojih dolaze ta strana ulaganja.

Nove prilike za hrvatsku proizvodnju

Unatoč nabrojanim ograničenjima promjene ekonomske strukture temeljene na izravnim stranim ulaganjima, hrvatski građani zasigurno bi bili vrlo sretni i zadovoljni da žive kao Česi ili Poljaci, usprkos već spomenutoj zamci srednje razine dohotka o kojoj prosječan Čeh ili Poljak ionako nema pojma. No mi nažalost nismo ni izbliza u toj situaciji, što ne znači da se na horizontu ne pojavljuju neke nove prilike koje treba znati prepoznati i iskoristiti. Premda su veliki valovi seljenja proizvodnih pogona u zemlje srednje i istočne Europe odavna završeni, uslijed pandemije bolesti COVID-19 dio proizvodnje s azijskog bi se mogao vratiti na europski kontinent. To znači i nove prilike za izravna strana ulaganja u proizvodnju u Hrvatskoj, pod uvjetom da se u zemlji dokine antipoduzetnička klima, smanje administrativna presija i korupcija i ojača pravosuđe. Industrija 4.0 također nudi nove prilike za proizvodne investicije.

Naime prelazak s masovne standardizirane proizvodnje na masovnu proizvodnju po mjeri potrošača zahtijeva to da lokacija proizvodnog pogona bude što bliže potrošaču. S obzirom na to da DESI indeks digitalnog razvoja društva sugerira relativno visoku razinu digitalne pismenosti našeg stanovništva i intenzivno korištenje digitalnih rješenja u poslovanju naših kompanija, vraćanje dijela proizvodnih procesa iz Azije na europski kontinent uslijed digitalne transformacije industrije također može biti dobra prilika za hrvatsku proizvodnju, opet pod uvjetom da se ojača institucionalni okvir i dokine antipoduzetnički mentalitet.

Reformama do bolje strukture gospodarstva

Iskustva drugih zemalja navode nas na zaključak da se struktura gospodarstva može mijenjati, no valja imati na umu to da je takvu promjenu najbolje opisati kao pokušaj okretanja tankera dupkom napunjenog naftom koji plovi zadanom putanjom u punoj brzini. Ona se ne može napraviti naglo niti preko noći jer postojeća ekonomska struktura zasnovana dominantno na uslugama ima vlastitu, vrlo snažnu inerciju. Hrvatska, kao članica i Svjetske trgovinske organizacije i Europske unije, ne može slijediti razvojni put azijskih zemalja zasnovan na državnom intervencionizmu, što ujedno znači da nažalost ne možemo očekivati ni visoke stope ekonomskog rasta, karakteristične za njihov pristup.

Preostaje nam reindustrijalizacija temeljena na izravnim stranim ulaganjima, koja garantira nešto više stope rasta BDP-a, ali bez dostizanja razine razvijenosti bogatijih zemalja zapadne Europe.

Postoji doduše i treća alternativa. Ona podrazumijeva odustajanje od reindustrijalizacije i transformaciju ekonomije u smjeru sofisticiranijih usluga više dodane vrijednosti, što garantira niže stope rasta BDP-a i još najizvjesniji proces dostizanja razine dohotka zemalja zapadne Europe. Takav pristup uspješno je primijenila Irska. Oba preostala pristupa mogu uključivati korištenje dopuštenih metoda utjecanja na promjenu ekonomske strukture, poput porezne i inovacijske politike, strateškog izbora javnih infrastrukturnih ulaganja i ciljane raspodjele europskih sredstava u svrhu podupiranja odabranog proizvodnog ili uslužnog sektora. Oba preostala pristupa također nužno zahtijevaju mukotrpne reforme koje bi kao cilj imale zdrav stav prema poduzetništvu, kvalitetan ljudski kapital i još kvalitetniji institucionalni okvir.

Može li nova hrvatska Vlada u uvjetima zavidne političke stabilnosti započeti s trajnom promjenom tekuće strukture gospodarstva? Sasvim je sigurno da može. Na pitanje kako, odgovor je svima nama dobro poznat i već pomalo izlizan: reforme, reforme i samo reforme.