Eh, što ti je budalasti optimizam ljudske pameti. Sjećam se da su uoči parlamentarnih izbora 2007. godine, pa čak i onih iz 2003, inače trezveni i nimalo blesavi komentatori pisali da više nije važno hoće li pobijediti HDZ ili SDP. I HDZ se, konstatirali su ono što je izgledalo očigledno, dovoljno europeizirao da je nebitno hoće li nas u Europsku uniju uvesti isprani, izblajhani nacionalisti iz te stranke ili još ispraniji socijalisti iz SDP-a. Bilo je to, velim, na prvi pogled sasvim točno i prihvatljivo, ali je zapravo značilo tiho uranjanje u moralnu ravnodušnost i svjetonazorski idiotizam, u kojem tupo čekaš da se dogodi bilo što.

I dogodilo se. Zaštićen superiornim plaštem 'modernog', postideološkog političara, Ivo Sanader je usisao svaku kunu koja se dala izvući iz probušenih javnih tvrtki, i tko zna bi li se to ikada saznalo da nije buknuo frakcijski rat unutar HDZ-a. Istodobno, umalo se dogodilo nešto što bi zemlju bespovratno gurnulo u europski odjel za maloljetnike s teškoćama u razvoju. Da je, naime, i na ovim posljednjim izborima pobijedio HDZ, Hrvatska bi bila jedina postkomunistička država u Europi u kojoj se vlast, osim jednom, nikada nije promijenila, kao da se ovdje višestranaštvo primilo u svemu osim u glavnom.

Tko se ovdje jednom dokopa vlasti, taj je, majci, ne ispušta ni pod prijetnjom batinama, a i tada bi najradije da ga iznesu zajedno s njom u grčevito stisnutom naručju. Zanimljiv dio ove priče su naši liberalni mudrijaši, koji se užasavaju jake vlasti, ali joj zapravo prave uslugu i otvaraju slobodni prostor time što najboljom politikom smatraju onu u kojoj je najmanje politike. Političke stranke bez vlastitog programa, to je ideal ovih simpatičnih smušenjaka, koji smeću s uma da će se time najviše okoristiti oni koji imaju samo jedan programski cilj – biti stalno na vlasti.

Srećom, tome je sada ipak došao kraj, HDZ će još jednom morati napustiti svoju manje-više stalnu rezidenciju u Banskim dvorima, ali sada se suočavamo s drugom posljedicom ideološkog ravnovjesja koje je premrežilo zemlju. Na vlast dolazi Kukuriku koalicija, još jedno čudo hrvatskog postideološkog mikrokozmosa, koji na prvi pogled izgleda skladno i harmonično, ali otprve imaš jedan nerješiv problem. Iako ih dobro poznaš, zapravo ne znaš tko su ti ljudi, kakvi su im ciljevi i kako ih misle ostvariti, a po ozbiljnim, gotovo tmurnim licima koja su pokazali nakon izborne pobjede vidiš da to ni njima nije jasno.

Kako bi i bilo, ti ljudi još nisu sastavili nijednu jedinu rečenicu na temu svjetske krize, još manje na tamu njenih uzroka, o čemu očito ne samo što nemaju pojma, nego misle da o tome ne trebaju ništa ni znati. Doduše, u Planu 21 oni su ubacili nekoliko srditih rečenica na račun deformacija neoliberalnog kapitalizma, ali to je očito samo pomodarski ustupak psovanju kapitalizma i kapitalista koje se sada jako nosi. Uostalom, birači su to dobro osjetili i zato su ovako visoko i gurnuli Dragutina Lesara i Ivana Grubišića, koji su to pošteno zaslužili, ali duboko sumnjam da mogu i znaju ispuniti očekivanja.

Lesar je izrastao na ogorčenju protiv raspojasanog kapitalizma, koje iz petnih žila i sam podgrijava, ali onda ne znam što da radim s njegovim relativno friškim intervjuom u kojem je eksplicitno rekao da nema ništa protiv kapitalističkog sustava. Dobro, možda je to realan stav čovjeka koji ne bi htio izgorjeti u prvim bitkama, ali ne mogu se sjetiti nijednog velikog radničkog tribuna koji je želio biti realan na taj način. S Grubišićem taj problem nemaš, ali imaš jedan drugi. Taj časni čovjek ulazi u politiku samo s jednom porukom, da ona mora postati poziv poštenih i čestitih ljudi, što u hrvatskoj moralnoj baruštini zvuči toliko superiorno da je naprosto moralo uspjeti.

Ali sam don Ivan brzo će se suočiti s time da čast u politici jest nasušno poželjna, ali ne i dovoljna, i da bez mijenjanja neravnopravnih interesnih odnosa u društvu ne znači praktički ništa. Otprilike kao kamilica kojom pokušavaš izliječiti tešku bolest kojoj se ne da doskočiti drukčije nego kirurškim nožem. Pa ipak, Grubišić nije slučajno zalutao u Sabor, naprotiv njega tamo čeka mjesto neke vrste moralnog ombudismana javnosti koja očekuje da Kukuriku koalicija nastavi još žešću borbu protiv političke korupcije, i da ne odustane ni ako se pokaže da su se neki repovi te korupcije zakoprcali i unutar nje same.

Ni Lesar nije doveo tek tako petoricu svojih kamarada na Markov trg. Njihov posao je da ondje stišću novu vlast da ne samo što neće, kako je obećala, mijenjati Zakon o radu, nego da će se boriti da, makar i u okviru postojećeg sustava, položaj radnika i realno bude štićen i unaprjeđivan. To nipošto nije samo humanitarno pitanje, kako po Lesaru ponekad ispada, nego i vitalno pitanje izlaska iz krize, jer kada se razgrnu svi slojevi te krize, nepobitno se dolazi do sljedećeg. Nje ne bi ni bilo da rad nije ovoliko podcijenjen i da nije pretvoren u puku sluškinju sve raspojasanijeg i sve razmaženijeg financijskog kapitala.

Sada Kukuriku naprosto mora izabrati. Jedini put izlaska iz krize je reindustrijalizirati zemlju i barem donekle joj vratiti poziciju respektabilne industrijske sile višeg srednjeg ranga. Ali to neće biti moguće bez puno većeg vrednovanja kreativnog, proizvodnog rada, prvenstveno u brodogradnji, koji još ima europsku relevantnost. Ako se tako ipak ne bi napravilo, Kukuriku, a prije svega SDP, neće samo iznevjeriti svoja programska načela, puno veći ulozi su posrijedi. Ako odmahnu rukom na činjenicu da ova zemlja gubi godišnje 70-80 tisuća radnih mjesta u realnoj ekonomiji, scenarij budućih događaja piše se sam od sebe.

Ulicama hrvatskih gradova izlit će se masa očajnika koji će tražiti pijevčevu glavu, a u Bruxellesu će se praviti da s tim nemaju ništa, iako itekako imaju, i nametnut će Hrvatskoj nekakvu 'bankarsku vladu', koja će imati odriješene ruke da napravi što ju je volja. I, dobro, možda bi čovjek i mogao pristati na malo tehnokratskog samodržavlja Europske unije kada bi ondje znali što je prouzročilo ovu krizu. Ali ni oni to ne znaju, točnije ne žele znati, jer bi tada morali priznati da je ova kriza u krajnjoj liniji krenula samo iz jedne točke – uništavajućeg jaza između rada i (financijskog) kapitala.

A kada to ne žele znati u Bruxellesu, tko će natjerati njihove namjesnike u Zagrebu da to priznaju, oni će radije oprezno čekati što će dalje biti, pa tek onda eventualno odlučiti što će učiniti. Ukratko, kokoti iz nove hrvatske vlasti neće se oglasiti iz vlastite pameti, jer je i nemaju, a kako te pameti nema ni u Bruxellesu, sumnjam da se do daljnjega nekom ozdravljujućem kukurikanju uopće treba nadati.