I tu je ta nevolja o kojoj govorim. Jer, što ako Haški sud prekosutra donese presudu po kojoj bi Gotovina i Markač odmah ili u skoro vrijeme bili oslobođeni? Hoće li oni onda klanjajući se do crne zemlje priznati da je ovaj Tribunal, kada malo razmisle, ipak jedna uvažavanja vrijedna institucija, kojoj se od srca ispričavaju ako su joj se nečim zamjerili? Hajde, dečki imamo još samo dva dana na raspolaganju da čujemo što s tim u vezi planirate, ako išta planirate.

Ali, naravno, njima ne pada na pamet takvo što. Da im pada, već su imali stotinu puta priliku razmisliti nad činjenicom da na ovom 'antihrvatskom' Sudu još nije osuđen nijedan Hrvat iz Hrvatske, a Srbi, vidiš, jesu. Ili nad činjenicom da je u ukupnom broju haških optuženika daleko najviše, preko dvije trećine Srba, a ni trećinu podijelili su među sobom Hrvati, Bošnjaci i Albanci. Zato, koga god nije ostavila zadnja trunka zdravog razuma, složit će se da su optužbe protiv Haškog suda puko mlataranje jezikom, a ono što govori biskup Košić i mlataranje na kvadrat.

Jer, ako se na ovom Tribunalu zbilja sudi Hrvatskoj i hrvatskom narodu, onda je, božji čovječe, nad Srbijom i nad srpskim narodom napravljen pravi sudbeni masakr. Valjda ne treba dokazivati da je količina ignorantske gluposti koja provijava iz ovakvog rasuđivanja upravo nepodnošljiva, ali lako je za to, puno više brine nešto drugo. To je da kako se haška suđenja bliže kraju biva jasno da ona nisu proizvela onaj osnovni efekt koji se očekivao, da se sve strane u ratu devedesetih suoče sa svojim zločinima i javno ih se odreknu kao zla koje se ne smije ponoviti.

Netko će reći da Gotovina i Markač nisu najbolji povod za takvu gestu jer nisu osobno ubijali ili naređivali ubijanje, što je vrlo nategnuto jer je tako i s većinom ostalih optuženika, uključujući i one najgore među Srbima. Ali, sve i da jest tako, tu je primjer Mirka Norca, koji je osuđen i za osobno sudjelovanje u ubojstvima, pa te iskupljujuće geste ipak nije bilo i ni danas je nema. Zato umjesto da slušamo nadripravničke litanije sisačkog biskupa, zapravo bi trebalo sasvim okrenuti ploču i pritisnuti tog gospodina da su on i njemu slični krivi za moralnu tupost zbog koje su te geste izostale.

O da, znam da njih za to zaboli đon i da ih takvi prigovori više zabavljaju nego brinu. Ali, drukčije bi se ponašali kada bi im se nabilo na nos, a trebalo bi, da su time samo učvrstili Haški sud u uvjerenju da zločini poslije Oluje nisu bili slučajni nego su proizašli iz društvene klime koju su i oni stvorili. Ako, dakle, Tribunal potvrdi visoke presude Gotovini i Markaču, najprije bi od spomenutih svećeničkih i braniteljskih nadrikrivičara trebalo tražiti odgovornost što je tako ispalo, iako je moglo biti drukčije.

Da se ne pomisli da ovdje držim nekakav seminar iz apstraktnog morala, mogu biti i malo konkretniji, zapravo sasvim konkretan. Sada, kada se najavljuju mise za Gotovinu i Markača širom Hrvatske te molitveno bdijenje branitelja u središtu Zagreba, nekome može izgledati da je Crkva uvijek imala ovako moralno indiferentan stav prema civilnim žrtvama rata. Ali nije tako. Pokojni kardinal Franjo Kuharić, a on je bio malo veća crkvena šarža od svog nasljednika Josipa Bozanića, da o Košiću ne govorim, osudio je, brzo nakon što se dogodili, ubijanje srpskih civila i paljevinu njihove imovine poslije Oluje.

Učinio je to iako je bio stara katolička korjenika i Hrvat iznimno tvrde, gotovo granitne patriotske građe, samo što su vjera i nacija kod njega ipak bili u nekakvoj, a ne baš u nikakvoj kao kod ovih danas, korelaciji s univerzalnošću katoličkog morala. I zato nije dopuštao da prvo sasvim pretegne nad ovim drugim. Kada bi se Košić i drugi koji danas moderiraju mišljenje Crkve držali toga, čekali bi presudu Gorovini i Markaču ne samo u suosjećanju što se njima može dogoditi, nego u barem istom takvom suosjećanju i s onim što se srpskim civilnim žrtvama dogodilo prije, skoro će, dvadeset godina.

Takav moralni imperativ dolazi iz samog srca katoličke vjere, u što se, da odmah kažem, kao ateista nemam namjeru pačati, ali naprosto moraš kada su stvari ovoliko bjelodane koliko jesu. Jer, u Katoličkoj crkvi mise i molitve uvijek su, ali baš uvijek, posvećene grešnim dušama, drukčijih naprosto nema, za koje se traži odrješenje grijeha. A nisu, kao u Gotovininom i Markačevom slučaju, namijenjene neporočnim junačinama, kojima se ne nalazi nikakvog grijeha, ni takvih nema, pa im se onda nema što ni oprostiti. Takav status ne uživaju čak ni crkveni sveci i blaženici.

Dakle, ove zagrebačke i druge mise diskvalificiraju samu vjeru u ime koje se održavaju, kao što i ta vjera diskvalificira njih. I time je stvorena kaša krajnjeg moralnog relativizma, o kojem, inače, Bozanić i ostali toliko vole grmjeti kada je riječ o progonu komunističkih zločina, o liberalizaciji obitelji, školstva, zdravstva, seksualnosti.. I, naravno, kada su u Crkvi odlučili proglasiti te svoje jadne moralne ruševine bjelokosnim palačama, lako su našli partnera u drugima koji su u svome dvorištu napravili isto.

Ovu crkveno-braniteljsku kampanju za Gotovinu i Markača zdušno je podržao Hrvatski helsinški odbor, čime stvar definitivno klizi u grotesku. Jer, baš je HHO, i to pod vodstvom istog ovog Ivana Zvonimira Čička, otkrio i dokumentirao najcjelovitiju istinu o srpskim civilnim žrtvama poslije Oluje. I hajde ti to sada pomiri s ovim jeftinim, petparačkim politiziranjem oko Gotovinine i Markačeve presude. Dobro, iz Čičak-Bančeve obrtničke radionice za popravljanje ljudskih prava možda bi moglo stići objašnjenje da oni i dalje stoje iza spomenutih dokumenata o zločinima pod okriljem Oluje, ali da dvojica generala za njih nisu krivi.

No, tada bi radionica morala inzistirati da se otkrije tko jest kriv, a kako u Hrvatskoj još nitko nije osuđen za zločine poslije Oluje, očito je da obrtnicima iz HHO-a to nije u prvom planu. Izračunali su da im se više isplati pridružiti se jačem taboru, a tabor solidarnosti s dvojicom generala sada je neusporedivo jači od tabora solidarnosti s civilnim žrtvama rata. To i jest glavni problem. Ova zemlja očito još nije u stanju okajati zločine koji idu na dušu hrvatskoj strani, a simboličko poklapanje s mogućom ovotjednom presudom Ivi Sanaderu čini stvar još i gorom.

Sanaderov lopovluk izaziva zgražanje svih, ratni zločini 1995. godine gotovo nikoga, i ako to nije dokaz moralnog bankrota Katoličke crkve, HHO-a, ali i šire, ne znam što jest.