Vlada je objavila Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2013-15. u kojima najavljuje i 'uvođenje poreza na imovinu (koji) mora stvoriti sustav u kojem će zapuštanje vlastite imovine predstavljati luksuz koji će si moći priuštiti samo najbogatiji'. U Smjernicama također stoji da 'projekcija prihoda od poreza lokalnih jedinica uključuje i pretpostavku o uvođenju poreza na imovinu od 2013. uz istodobno ukidanje dijela postojećih naknada za imovinu'. Budući da nije dana razrada prihoda jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, nego samo skupna stavka 'prihodi od poreza', ne zna se koliki se prihodi od poreza na imovinu predviđaju.

U Smjernicama, nažalost, nije navedeno ni o kojoj imovini je riječ. Imovina se, za potrebe oporezivanja, može sastojati od nekretnina poput zemljišta i građevina, gotovog novca, vrijednosnica, sredstava u bankama i fondovima, pokretnina poput automobila, brodova i zrakoplova, 'nevidljive' imovine poput slika i nakita. Vjerojatno na temelju izjava u javnosti ministra financija da će porez na imovinu zamijeniti komunalne naknade, u medijima se uglavnom raspravlja o oporezivanju nekretnina.

Premda donose relativno zanemarive prihode, poreze na nekretnine imaju gotovo sve države, a u pravilu je riječ o lokalnim porezima. Opravdavaju se pravednošću jer vlasnici imaju koristi od države u zaštiti nekretnina (npr. policija, sudovi) i povećanju vrijednosti nekretnine (npr. izgradnjom ceste), pa se očekuje da te koristi i plate. Osim toga, vlasnik više imovine platežno je sposobniji, pa se drži pravednim da plaća i više poreza. Stoga je normalno da poreze na nekretnine ima i Hrvatska. I ima ih, već i sada, pet vrsta.

U tekstu 'Mnogo vike nizašto – tri pitanja o porezima na nekretnine'Marina Kesner-Škreb nabraja već postojeće poreze na nekretnine u Hrvatskoj: porez na kuće za odmor, porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju i darovanju, porez na promet pri kupoprodaji nekretnina, porez na dohodak od najma nekretnine i porez na dohodak od prodaje nekretnina. Iako je riječ o čak pet vrsta poreza, njihovi prihodi su 2010. iznosili samo 0,8 posto ukupnog iznosa svih hrvatskih poreza i doprinosa. No, porezi na nekretnine ne predstavljaju značajniji prihod ni u drugim državama, pa to nije ništa neobično. Porezi na imovinu - uključujući i porez na nekretnine - naime, svojevrsni su poreznopovijesni atavizam iz doba kad nisu postojale široke mogućnosti oporezivanja dohotka i prometa. U davna vremena se i od stanovnika koji nisu ostvarivali dohodak niti su puno kupovali mogla ubirati npr. dimnica (po dimnjaku, odnosno kući). Stoga se udio poreza od imovine u ukupnim porezima – za razliku od udjela oporezivanja dohotka i prometa – konstantno smanjuje.

Kesner-Škreb spominje i neslavne primjere oporezivanja nekretnina iz nedavne hrvatske i nešto davnije jugoslavenske prošlosti. U Hrvatskoj su porezi na neobrađeno obradivo poljoprivredno zemljište, neizgrađeno građevno zemljište i neiskorištene poduzetničke nekretnine uvedeni 2001, ali su ukinuti 2007. odlukom Ustavnog suda koji je držao da su suprotni ustavnim načelima pravednosti i jednakosti poreznog sustava. No, ukidanjem tih poreza se nije puno izgubilo jer su u zadnjoj godini primjene donijeli samo 6,6 milijuna kuna, odnosno nula posto ukupnih poreza i doprinosa države. U Jugoslaviji se 80-ih primjenjivao porez na stambene zgrade, poslovne objekte i kuće za odmor (također neprecizno nazivan porezom na imovinu), ali nije bio uspješan jer je porezna osnovica bila nerealno utvrđivana, evidencije imovine su bile nepotpune, a postojale su i slabosti u radu tadašnjih poreznih vlasti. Kesner-Škreb stoga zaključuje: 'Čini se da slični problemi postoje i danas, pa valja dobro razmisliti treba li uopće uvoditi ovako skup i kompliciran porez koji državi donosi relativno malo novca.'

Kako bi razuvjerila skeptike, a tako bi i inače morala postupati pri donošenju bilo koje krupnije odluke, Vlada bi - kad to već nije učinila u Smjernicama - barem u Prijedlogu proračuna za iduću godinu morala objaviti što točno namjerava učiniti i zašto te kakav fiskalni učinak očekuje u idućoj godini i u srednjoročnom razdoblju.

Sve upitnik do upitnika

Mnogo prije 1. siječnja 2013, kad bi se, po najavama ministra financija, trebao početi primjenjivati taj novi porez, moralo bi se znati koje će se vrste imovine, odnosno nekretnina oporezivati, hoće li se oporezivati po kriteriju koristi ili po kriteriju mogućnosti plaćanja, kako će i tko utvrđivati osnovice i stope (država ili lokalne jedinice), koliko se prihoda očekuje i kome će oni pripadati te koliki će biti trošak ubiranja tih prihoda. Budući da se najavljuje da će novi porez zamijeniti komunalne naknade, javljaju se i dodatni problemi. Naknade su vrsta prihoda s točno određenom namjenom, pa Zakon o komunalnom gospodarstvu i odluke lokalnih jedinica strogo definiraju za što će se trošiti sredstva prikupljena od komunalne naknade (odvodnja atmosferskih voda, održavanje čistoće na javnim površinama, održavanje javnih površina, održavanje nerazvrstanih cesta, održavanje groblja i krematorija i javna rasvjeta, a mogu se odlukom predstavničkog tijela lokalne jedinice koristiti i za održavanje objekata školskog, zdravstvenog i socijalnog sadržaja). Budući da su prihodi od poreza nenamjenski, tj. mogu se trošiti za bilo koju svrhu, ukoliko se naknade zamijene porezom, valja unaprijed osigurati da se ne ugrozi financiranje komunalnih djelatnosti koje su se do sada financirale namjenskim naknadama.

Dobra priprema i informiranje javnosti preduvjet su uspješnosti uvođenja svake nove mjere, a posebice oporezivanja nekretnina koje je - bez obzira na niski udio u ukupnom poreznom opterećenju - tradicionalno najomraženiji porezni oblik. Zbog problema s procjenom vrijednosti nekretnina, obveznicima se uvijek čini da nepravedno plaćaju previše. Porez na dohodak oduzimaju odmah poslodavci, a PDV i trošarine prodavatelji dobara i usluga, pa obveznike toliko ne bodu u oči, a porez na nekretnine itekako uoče kad im stigne uplatnica i više im smeta. Čitav se iznos obično plaća jednom godišnje, pa se obveznici svaki put šokiraju. Smatra se da taj porez teže podnose siromašniji i stariji ljudi koji često imaju nekretnine, a nemaju novaca za plaćanje poreza. Bez obzira na (ne)utemeljenost tih stavova, Vlada ih mora imati u vidu i računati s posljedicama eventualne loše pripreme i slabo informirane javnosti. Indikativan je primjer bivše britanske premijerke M. Thatcher koja je, usprkos ogromnom protivljenju javnosti, umjesto dotadašnjeg poreza (rates) uvela novi (community charge), čime je izazvala javne nemire i izgubila vlast. U Londonu je prosvjedovalo dvjesto tisuća ljudi, a poznati član parlamenta osuđen je na dva mjeseca zatvora jer je odbio platiti taj porez. Jedna od prvih odluka J. Majora, nasljednika M. Thatcher, bila je ukidanje tog poreza i uvođenje novog (council tax). Ni s tim porezom nitko nije bio oduševljen, ali se ipak plaćao jer se držao manje nepravednim. Prijepori su, kao i obično, nastali oko utvrđivanja vrijednosti koja će se oporezivati, dohodovnog statusa obveznika, utvrđivanja statusa stanara, razlika među lokalnim jedinicama i sl.

Vlada ima i imat će još puno problema i s prihodnom i s rashodnom stranom proračuna, pa bi morala odrediti prioritete. Uvođenje novog, kompliciranog i za ubiranje skupog poreza koji će donijeti oskudne prihode ne bi trebao biti jedan od tih prioriteta. No, ako od njega ne odustaje, morala bi ga bar javnosti obrazložiti jer, bez razumijevanja i javne podrške, ni najbolje se mjere ne mogu kvalitetno provesti.