Njemački Der Spiegel nedavno je objavio rezultate istraživanja Eurostata za 2011. godinu. Rezultati govore kako je broj stanovnika u Hotelu Mama sukladan broju nezaposlenih, te raste u smjeru od sjevera prema jugu i od zapada prema istoku. Radi se o mladima između 24 i 35 godina, dakle o onima koji su već završili školovanje i rade, ili pak traže posao. Predvidljivo, na sjeveru je taj broj najmanji, pa tako u Danskoj iznosi 1.9% , Švedskoj 4.1%, u Finskoj također 4.1% . Slijedi Nizozemska sa 9,7% , Britanija sa 15.1% , zatim Njemačka sa 14.7%, pa Francuske sa 11,6% . Na jugu razmjeri postaju dramatičniji, pa tako u Italiji tek nešto manje od polovine (44,7%) mladih živi kod roditelja, slično je u Portugalu (46, 3%), a u Grčkoj je takvih 50.7%. Kako piše Der Spiegel, Istraživački centar Pew zamjećuje da isti trend vlada i u SAD, gdje se 29% mladih nakon kratke i neuspješne epizode s osamostaljenjem vratilo kući.

Posebno je veliki broj stanovnika Hotela Mama u zemljama bivšeg socijalističkog sustava. Tu vodi Slovačka sa 56.4% , slijedi je Bugarska sa 55.7%, a ni Poljska nije daleko sa 44.4%. Za Hrvatsku nema podataka, no kako je po postotku mladih među nezaposlenima na drugom mjestu u Evropi, odmah iza Španjolske, vjerojatno je kako je broj onih koji žive kod roditelja također prilično visok.

Što je za ručak, mama?

Fenomen Hotela Mama u ovom našem dijelu Evrope nije ni tako nov ni tako nepoznat. Roditelji ovih mladića i djevojaka sigurno se još dobro sjećaju koliko su dugo oni sami živjeli kod vlastitih roditelja. Razumljivo, bili su nezadovoljni, ali obiteljska podrška bila je bitan element socijalnog mira. U socijalističkim se zemljama stan, naime, dobivao preko radnog kolektiva ili, nešto kasnije, kupovao na kredit. Za one koji su, recimo u Jugoslaviji pokraj osamdesetih, imali sreće, otplata rate svela se na otprilike cijenu para cipela. U svakom slučaju, mladi nisu rano odlazili iz kuće naprosto stoga jer nisu imali kamo. Iako je posla bilo, nije bilo stanova za unajmljivanje, osim soba – i to ilegalno. Nije stoga bilo ništa neobično da djeca cijeli studentski vijek, koji se znao i dobrano otegnuti, provedu u malom stanu s roditeljima, pa čak i da u njemu zasnuju novu obitelj. Djed i baka bi umrli a djeca i unuci nastavili bi živjeti u tom istom stanu.

Ono što je danas sigurno jest da svi ti mladi (neki i ne više tako mladi) ljudi baš i ne umiru od želje vratiti se u sobu u kojoj su proveli djetinjstvo, ako već nisu bili prisiljeni u njoj ostati jer zbog ekonomske krize nisu ni dobili šansu otići iz roditeljske kuće. A ni roditeljima vjerojatno nije lako, jer baš kad su pomislili da će odahnuti i uživati mirnu starost, našli su se u nezahvalnoj situaciji da pomažu sad već odrasloj djeci iako je i njihova vlastita ekonomska sigurnost upitna. Premda ovakva situacija proilazi iz ekonomije, ona rađa brojne probleme koji nisu samo ekonomski.

Socijalni mir u socijalizmu jamčila su dva faktora: sigurno zaposlenje i autoritarni režim političke vlast. Danas, međutim, imamo različitu situaciju: demokracija i kapitalizam u krizi ne nude načina da se kupi socijalni mir, jer se naprosto više nema čime. A i vrijednosti su se bitno promijenile, jer sada su aspiracije mlade generacije daleko veće. Potrošačka ideologija otrgnuta s lanca nameće posjedovanje - stana, automobila, garderobe, gadgeta, bilo čega - kao ultimativni imperativ i bitnu oznaku ne samo statusa, nego i osobnog identiteta. Danas je, naime, in 'imati, a ne biti', kako bi turobno konstatirao pokojni Erich Fromm.

Psihološka i politička kuga

U tom smislu je, naravno, materijalna ovisnost o roditeljima psihološki pogubna. Uostalom, odrastanje je preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Kako je moguće emancipirati se od roditeljskog autoriteta dok ti roditelji daju džeparac za kavu i cigarete, kupuju ti benzin i kod njih se hraniš?! Nema tu samostalnog odlučivanja, da ne govorimo o tome kako zasnivanje vlastite obitelji spada gotovo već u područje čiste utopije. Rezultat ovakve situacije mladih je infantilizacija. Jasnije: onemogućavanje preuzimanja odgovornosti. Psihološki efekt prelazi i u politički - može li generacija koja nema zaposlenja a većina sjedi starcima u krilu, preuzeti političku vlast u zemlji?

Ovo je samo jedan aspekt. Rast frustracija je drugi. Smjesa frustracija zbog nemogućnosti ostvarenja vlastitih ciljeva, praćena osjećajem bezizlaznosti i nemoći, potencijalno je eksplozivna. Novim proleterima iz Hotela Mama ništa se ne nudi kao rješenje pa su prisiljeni pronaći sami. Sve dok ga traže na individualnoj razini, u okviru sive ekonomije ili odlaska 'negdje vani' u potrazi za boljim životom, oni neće stvoriti političke probleme. Prosvjedi mladih dosad su trajali kratko (tako, primjerice, u SAD i Španjolskoj), mahom stoga jer su bili neartikulirani i bez vodstva. Potraže li, pak, izlaz kao osviještena grupa, koja želi naći krivca za svoju situaciju koji nije apstraktni 'kapitalizam' ili 'Wall Street' (što je također uobičajeno i psihološki razumljivo), pa ako uz to nađu i lidera koji će u njihovo ime kanalizirati frustracije, pravac kojim bi mogli krenuti ne mora nužno biti okrenut u pozitivnom smjeru. Rezultati ovakvih pobuna već su, nažalost, u povijesti viđeni, a vrijeme i produbljavanje krize samo tome pridonosi.

I tako, zbog jednog naoko sporednog fenomena života kod roditelja, u situaciji kada više od polovine mladih živi na taj način, kad im je onemogućen normalan život – zaposlenje, samostalno odlučivanje, zasnivanje obitelji - osobno nezadovoljstvo može lako prerasti u ozbiljan društveni problem .