Grad je izabrao najbolje idejno rješenje, arhitekt Branko Silađin i kipar Zoran Jurić osmislili su trometarskog Tuđmana od bronce, u blagom raskoraku. Gleda dolje, prema metar i pol visokoj kocki, na koju je naslonio lijevu ruku.

- Isti ja – sigurno je zadovoljno coknuo Kerum. Malo što, kažu, voli kao Tuđmana i kocku. Da prvi demokratski izabrani predsjednik nije u ove krajeve donio čari divljeg kapitalizma, tko zna bi li se prvi neposredno izabrani splitski gradonačelnik ikad odvojio od Pomgradova viljuškara te, uz ostalo, upoznao i kocku. Danas su mu pak zbog kocke, krize ili svega pomalo privatni poslovi ozbiljno posustali, a ni u gradskoj blagajni stanje nije dobro, pa neki lokalni zlobnici vele da će mu marjanski megakriž biti prvi veliki plus otkako je preuzeo grad.

No narav javnih prostora suprotstavljena je logikama diktatura i vjerskih dogmi. Slobodan građanin u slobodnome gradu slobodno bira uvjerenja. Brončani autokrat i kameni simbol, istina, neće mu ih izbiti iz glave, ali će, autoritetom monumentalnosti, pokušati dati naznake stila u kojem je poželjno graditi vrijednosni sustav. U hladu sjena trometarskog borca za suzbijanje demokracije i znaka vjere, čiji je ovlašteni dealeri u Splitu i Dalmaciji najčešće ne ispovijedaju u obliku milosti, nego prijetnje, neće biti teško osjetiti jezu u kostima. Određene skupine gradonačelnikovih sugrađana osjećat će je posebno intenzivno, poput bivših poslovnih partnera, koji su mu vjerovali na riječ da će im platiti isporučenu robu. Sada im, umjesto stotina tisuća kuna, nudi drugostupanjski oblik vjere. Više ne moraju moliti njega, biznis mu je ionako propao, neka se mole pod križem.

Ipak, najperverzniji dio ove Kerumove splitarije zasniva se na sasvim osnovanoj pretpostavci da bi mu već i najava gradnje Tuđmana i križa mogla donijeti nešto glasova. Za gotovo dva i pol desetljeća hrvatskog višestranačja Kerum je u tvrdoj konkurenciji valjda najneuspješniji gradonačelnik, jer između njegovih obećanja uoči pobjede na izborima 2009. godine o gradu bez podstanara i nezaposlenih te rezultata zinula je rupa veća od Atlantika.

Eto, recimo, obnova osnovne škole Pujanke. U siječnju pretprošle godine Grad je u suradnji s resornim ministarstvom najavio rekonstrukciju dijela zgrade. Gradska vlast, utjelovljena u Anđelki Visković, tadašnjoj Kerumovoj prvoj suradnici, pohvalila se uspješnim organiziranjem prijevoza učenika u druge škole, nakratko, dok radovi ne budu gotovi... Tako je počelo. U međuvremenu projekt rekonstrukcije proširen je na cijelu školu, zacrtan je i rok dovršetka - 12. srpnja prošle godine.

Razvukle su se skoro dvije i pol godine, mijenjala se Vlada, promijenila se i Visković, eno je, otišla od Keruma i kandidira se za gradonačelnicu, a osnovci s Pujanki i dalje idu na nastavu posvuda, osim u svome kvartu. Grad, sada u liku Šundova, nezadovoljne roditelje upućuje Ministarstvu, tamo ih uvjeravaju da je problem u izvođaču radova, a on opet kaže da nema novca... Tek šetnica pred Kerumovim hotelom popločana je gradskim novcem, zacrtavaju se novi graditeljski ciljevi u kamenu i bronci, a osnovcima s Pujanki ostaju vjera i strpljenje.

Postao je tako Split sjajan poticaj sastavljačima viceva u kojima, na istom planetu, za šest dana Kinezi slože neboder od 15 katova, Japanci poprave autoput teško oštećen u potresu, a ovdje, nakon što ni dvije i pol godine nisu bile dovoljne za preuređenje škole prosječne veličine, gradonačelnik, umjesto promjene identiteta, spola i kontinenta, najavljuje novi izlazak na izbore, križ i Tuđmana. Postao je siroti Split tako Mujo na moru, grad udarničke proizvodnje gluposti, kao jedine industrijske grane koja je preživjela vladavinu brončanog promatrača kocke i sljedbenika.