Poput Sanadera, i Đukanović se zaklinjao u europske vrijednosti, ali ova preplašena, ugrožena i oprezna Europa, baš kao i Washington, više ne vjeruje riječima, već traži nove ljude i čiste ruke, kako ni Hrvatska, a onda ni Crna Gora, ne bi ponovile poznatu bugarsku i rumunjsku priču
Milo Đukanović je, baš kao i Ivo Sanader, otišao bez pravog objašnjenja i uvjerljivo obznanjenih povoda, ali je to ipak učinio na mnogo pametniji način. On se kao predsjednik vlade povukao u prvoj godini svog petog mandata (malo predsjednik, malo premijer, pa tako dvadesetak godina), ali je zadržao mjesto šefa najjače stranke, a nije odustao od moguće kandidature na još jednim izborima za predsjednika republike. Kao jedan od najbogatijih europskih političara ostaje u biznisu koji će premrežiti cijelu Crnu Goru, a kako se sada čini, njegov premijerski nasljednik, mladi Igor Lukšić (34 godine) već je i do sada, kao ministar financija, bio toliko upleten u svekoliku Đukanovićevu mrežu da će, za razliku od Jadranke Kosor, ipak ostati vrlo poslušna lutka na koncu.
Dok se Sanader oprostio u vremenima opće hrvatske europske blokade, Đukanović odlazi u trenutku kad je i Crna Gora, barem nazivno, postala kandidat za Europsku uniju, dok su i u Bariju, gdje je protiv Đukanovića bila podignuta optužba zbog mafijaškog šverca cigaretama, ipak odustali od nastavka sudskog postupka. Zbog političkog imuniteta, ali i nedostatka hrabrosti. Đukanović nije zalupio vratima, ali je poput hrvatskog premijera ipak skočio kroz prozor u trenutku kada i Crna Gora, baš kao i Hrvatska mora dokazati kako se mora, može i zna obračunati s autoritarnom vlašću i svekolikom korupcijom.
Europa traži nove ljude i čiste ruke
Poput Sanadera, i Đukanović se zaklinjao u europske vrijednosti, ali ova preplašena, ugrožena i oprezna Europa, baš kao i Washington, više ne vjeruje riječima, već traži nove ljude i čiste ruke, kako ni Hrvatska, a onda ni Crna Gora, ne bi ponovile poznatu bugarsku i rumunjsku priču. Nestabilna Europa ne želi nezrele, a pogotovo ne raspojasane učenike koji su iznevjerili demokraciju, a uništili gospodarstvo. U ovom obračunu nema nedodirljivih i posvećenih slugu, pa se nakon Sanadera i Đukanovića već unaprijed otpisuje i Hašim Tači, dok i u Sloveniji Janeza Janšu očekuju teška vremena u sudskom preispitivanju optužbi da je za odluku o kupnji finskih oklopnjaka dobio masnu proviziju. U BiH se sve te priče o sprezi mafije i politike ponajviše vežu uz ime Milorada Dodika, pa je ovaj ukleti Balkan u nezakonitom braku nasilja i pohlepe podjednako premrežila i klasična i politička mafija.
Neki su političari iscrpli sve svoje garantne rokove, a da to sami nisu primijetili na vrijeme. U vrijeme ratovanja, Holbrooke se mogao beskonačno opijati u uzaludnim pokušajima da barem donekle udobrovolji Slobodana Miloševića, a Charles Redman obećavati brda i doline (pa i one u Bosni) Franji Tuđmanu, kako bi pristao na okončanje rata s muslimanima, a čim se pojavio Đinđić, Milošević je završio u Haagu, baš kao što je izbor Stjepana Mesića konačno dokazao da se Hrvatska vraća u svoje vlastite granice, a Franjo Tuđman odlazi u zaborav i u redovima vlastite stranke. Nakon odbačenih ratnika na red su došli prokockani reformatori, poput Sanadera i Đukanovića, koji ovih dana padaju jedan za drugim, bez obzira na NATO, san o Europskoj uniji ili ove ili one jedinice u Afganistanu. Usluga za uslugu, sve dok politička cijena ne postane toliko visoka, da treba prekinuti neželjeni klijentelistički lanac i nasilno otpisati preveliki politički dug.
Tajni putovi tajne diplomacije
Možda u tim iznuđenim smjenama elitnih grešnika nitko nikome nije ništa službeno naredio, uvjetovao ili propisao, ali tajna diplomacija ipak ima svoje tajne putove, koje obično probijaju odlično informirane tajne službe, a ostvaruju oni najmoćniji, licem u lice, okom u oko, optužbom na optužbu, ucjenom na ucjenu, bez formalnih bilješki, zapisa i odluka. Neke tajne zauvijek ostaju tajnama, pa tako čak i WikiLeaksu ostaju samo neke vrlo rječite mrvice, koje svjedoče da je američki veleposlanik bio najbolje obaviješteni zagrebački gost. On je u svakom trenutku znao da će ono što su već davno znali Nijemci i Amerikanci, konačno upotrijebiti Hrvati, a možda se povremeno odvažio i na poneki savjet koji se nije mogao odbiti.
Sanader je ispao iz 'plesa sa zvijezdama' budući da je dobro plesao sladostrasni tango, ali nikada nije znao otplesati elegantni valcer, koji bi i Hrvatskoj otvorio prava europska vrata. U američkoj politici – ali ne samo u američkoj – prošla su vremena Ronalda Reagana, koji je branio 'korisne autokracije', a tek sada kao da počinje vrijediti pravilo Condolleezze Rice, koja je još 2006. godine, zaključila da osnovni zadatak njezine 'diplomacije preoblikovanja' (transformational diplomacy) čini napor da se 'zajedno s mnogim partnerima širom svijeta izgrade održive zemlje dobre vladavine, koje će odgovarati na potrebe svojih građana, a same vrlo odgovorno ponašati u očuvanju međunarodnog poretka'.
Pa ako treba i izravnim američkim uplitanjem, za američku dobrobit i opću sigurnost, a to znači da ni Washington više ne može podupirati one 'korisne autokracije' koje – kako je to opisala američka veleposlanica Jeane J. Kirkpatrick još 1979. godine u svom proslavljenom eseju 'Diktature i dvostruka mjerila' – 'ne osporavaju raspodjelu bogatstva, moći i vlasti, a najviše pogoduju moćnim manjinama, koje sve ostale drže u općem siromaštvu. Oni zagovaraju tradicionalne vrijednosti i štite tradicionalne običaje': 'U svojoj biti, autokrati štite samo svoju vlastitu vlast i bogatstvo, a ostale stvari ostavljaju relativno nedirnutim. Njih više zanima tko je tko, negoli tko što misli i tko u što vjeruje.' Ona je tada pisala o Latinskoj Americi, ali kao da je unaprijed napisala i povijest tranzicijske Jugoistočne Europe, u kojoj su se poslije pada komunizma rodile nove svemoćne elite, koje su koristile svaku predrasudu, mit i osjećaj, kako bi se beskonačnim mahanjem svetim zastavama izbjegle sve bitne demokratske i gospodarske promjene, a višestruko zaštitilo opljačkano nacionalno bogatstvo. Za nju su i takvi režimi bili mnogo prihvatljiviji od uvezenog ljevičarenja po Castrovom uzoru, a nema nikakve dvojbe da su i Europa i Washington u prvom desetljeću tranzicije, kada im je to najviše trebalo, dvostruko otvorili ono geostrateško, a napola stisnuli ono demokratsko oko, kako bi nametnuli mir, privezali saveznike, osigurali gospodarske prodore i zaštitili prijateljske bokove.
To je razdoblje prošlo, a te su zadaće manje ili više ostvarene, bez obzira tko će se i kada će se konačno pridružiti EU ili NATO savezu, pa se nakon pobjede mira i potvrde stabilnosti, traži gospodarski napredak, civilizacijska zrelost, vladavina zakona i poštivanje ljudskih prava. Europa i Amerika ne žele nova bugarska i rumunjska iskušenja u vremenima općeg gospodarskog posrtanja, a to znači da im više ne trebaju ni Sanaderi ni Đukanovići, bez obzira što su svojim zemljama širom otvorili europska vrata, a transatlantsko savezništvo uzdigli do neporecive politike. U usporedbi sa Sanaderom, Đukanović se zasad pokazao lukavijim i spretnijim, ali su i jedan i drugi već davno otplovili u prošlost. U ovim novim vremenima, samodršci ipak ostaju sami.
