U novije vrijeme politički pokreti bez tradicije, ideološki nesvodivi na ljevicu ili desnicu lakše osvajaju političku moć, često obećavajući samo poštenje, blagostanje i slobodu, bez i jedne razumne riječi o ostvarenju svojih ideala, a političke stranke sve manje zaostaju za njima (sjetite se Plana 21 ili Sanaderove jamstvene kartice). Pritom su mi najzanimljiviji političari koji skoče s lokalne na nacionalnu razinu, poput Zorana Jankovića kojem je na zadnjim izborima u Sloveniji za dlaku pobjegla vlast, ili političari poput Talijana Silvija Berlusconija i Beppea Grilla koji humorom, vulgarnošću i izbjegavanjem pravog političkog izjašnjavanja pokose stare stranke, a katkada se čak dokopaju i vlasti. Pogledajte samo nazive pokreta koji zadnjih desetljeća ruše barijere – Pozitivna Slovenija, Naprijed Italija, Narod slobode, Pet zvijezda, Savez za građansku i etičku Hrvatsku, Zlatna zora. Ako šupljina ovih naziva nije znakovita, barem je ilustrativna. Dakako, premda na riječima suprotstavljeni starim sustavima, njihovu će autoritarnost novi momci (rijetko je riječ o ženama) rado imitirati, pa čak i nadmašiti. Neki od tih lidera (Berlusconi, Kerum, u novije vrijeme Bandić) usredotočit će se pretežno na biračko tijelo desnice, dok će se drugi (Grillo, Janković, Grubišić) hraniti donedavnim biračima ljevice. No, birači ljevice bez problema prilaze Kerumima, a birači desnice Grubišićima.

247665,247202,246051,245747

Lijevo-desno, nigdje moga stana…

Učestalost ovih pokreta često se pripisuje masovnim medijima – Berlusconi se probio kao televizijski magnat, a i Željko Kerum je, dok su ga intelektualci podcjenjivali, pohod na Split započeo u lokalnim medijima. U novijim slučajevima, dakako obično se naglašava internet, koji briše razliku profesionalaca i amatera u svemu, pa tako i u politici. To olakšava kristaliziranje novih, pa i bizarnih političkih pokreta (Grillovih Pet zvijezda), no ne bih rekao da je za uspon Glavaševe 'stranke' u Slavoniji, ili Grubišićeve 'udruge' u Dalmaciji presudna bila digitalna tehnologija.

Također, nijedan politički sustav nije vječan. Evropa ne bi bila ovakva kakvu je poznajemo bez poratne izgradnje 1940-ih i 1950-ih, uz veliku pomoć i barem djelomični nadzor SAD-a. Malo tko danas tvrdi da su prvi poratni izbori u Italiji (na kojima su komunisti izgubili priliku upravljati zemljom) bili sasvim pošteni, a upravo su takvi izbori omogućili čvrstu stranačku demokraciju, iz čijeg je pepela iznikao Berlusconi. Sve mi se više, dakle, čini da su u pravu oni koji razlog nestabilnosti političkih sustava Evrope vide u padu Berlinskog zida, u nestanku prijetnje Sovjetskog saveza i opadanju moći SAD-a. Ni CIA ni velike kompanije više nemaju razloga, a možda niti snage grčevito se držati provjerenih igrača i tradicionalnih političkih modela, pa evropske zemlje na Mediteranu i na Balkanu dolaze u prirodno političko stanje, u kojem bi se vjerojatno nalazile i prije da su bile više suverene ili izoliranije od svjetskih tokova moći. Te zemlje (Italija, Grčka, Slovenija...) gube značajke klasičnih stabilnih evropskih sustava, s prepoznatljivom ljevicom i desnicom, te se pretvaraju u varijante tradicionalnih latinoameričkih sustava, obilježenih raznim vrstama hirovitog i autoritarnog populizma, često okićenog bajkama o direktnoj demokraciji i izravnoj vladavini naroda.

No i gospodarska kriza, treći često spominjani uzrok ovih fenomena, zvuči prilično uvjerljivo – sve brojnija sirotinja nezadovoljna je odgovorima starih stranaka, ako se uopće mogu naći neki odgovori u tim izlizanim i korumpiranim organizacijama. Možda je i kriza, doduše, odgođeni plod raspada SSSR-a (deregulacija tržišta svakako je zavladala u razdoblju nakon pada komunizma), no ovdje nije važno samo to što su stare stranke zbunjene pred krizom, već i to što političke elite bez imalo srama i dalje uzimaju siromašnima da bi dale bogatima. Kradu od naroda i hrane sebe i svoje prijatelje državnim i javnim bogatstvima, što se vidi u svim aspektima – od osnivanja i održavanja poslušnih medija do nastanka trgovačkih lanaca i gospodarskih monopola utjecajnijih od većine ministara.

247196,234703,232113,184475
Živjeti i preživjeti antipolitiku

I, koliko god važni bili pojedini uzroci – rezultat je jasan. Hrvatskoj antipolitički model ne prijeti – ona ga već živi. Retorički trikovi don Ivana Grubišića mogu biti neizmjerno antipatični, no možda je uzrok banalnih izjava tog obrazovanog (i nagrađivanog) svećenika-znanstvenika činjenica da je Kerum upravo takvom retorikom osvojio vlast u Splitu, Bandić u Zagrebu a 'glavaševci' po Slavoniji... Takva retoriku ima uspjeha! Da se odvažio Katoličkoj crkvi okrenuti leđa prije mirovine, ovaj omiljeni svećenik mogao se domoći i Pantovčaka. Mnogi će Milanu Bandiću pak zamjeriti odnos prema gradskom budžetu i to što je za 180 stupnjeva promijenio svoj stav o socijalizmu i Majci Božjoj, no ima li neku ideologiju ili čvrst stav njegov nacionalno uspješniji protivnik dr. Josipović? Predsjednikova stručna prošlost (čvrste veze s HDZ-u bliskim znanstvenicima), nedavne veze s preminulom novinom 21. stoljeće te prijetnja suradnje s mutnim forumom Nikice Gabrića (oko kojega se mota i bivši HDZ-ovac dr. Dragan Primorac) jasno govore da je i dr. Josipović postideološka figura, koju će SDP podržati jer ništa pametnije ne može smisliti. Dakako, ni prethodni predsjednik Mesić (kojeg su voljeli Ivo Pukanić i tjednik Nacional) nije predstavljao stranku i ideologiju kada je postao predsjednik, a populist Boris Mikšić tek je za dlaku izgubio od Jadranke Kosor priliku da mu se suprotstavi u drugom krugu pretprošlih predsjedničkih izbora.

Dakle, ovo je tradicija postideoloških pokreta, koji skoro redovito podrazumijevaju neupitne vođe, a uz iznimku dr. Ive Sanadera, uglavnom su donosili katastrofu samo u regionalnim okvirima. Uporni aktivisti poput Ivana Pernara, Domagoja Margetića, Roka Šikića ili dr. Hrvoja Jurića za sada ne pokazuju veći politički potencijal, no pitanje je vremena kada će se iskristalizirati novi nacionalni vođa, naš Juan Peron, Fidel Castro, Hugo Chávez ili Evo Morales, za kojim će mediji potrčati isto onako kao što su trčali za Sanaderom, a nakon njega za Jadrankom Kosor (prezrevši oboje čim su izgubili vlast). Studentski pokreti su se primirili, zanijekavši neke svoje lidere, Milan Bandić nije našao ključ za nacionalnu vlast, Gabrićev forum je previše oslonjen na intelektualce da bi nanio preveliku štetu, protiv Grubišića radi zub vremena, pa nekako najviše šanse (jao, jao) dajem Glavaševom krugu, koji je pokazao koliko lako birači, uz vođu, odustaju od temeljnih odrednica svoje ideologije. Glavaševci su od integralnih nacionalista postali vatreni regionalisti (poput sljedbenika talijanske Lege Nord), okrivljujući za svoje nedaće Zagreb, a ne Glavaša kojeg je narod pratio i kada je bio HDZ-ov upravitelj Slavonije.

Ne usuđujem se prognozirati tko bi od novih političara, aktivista, umirovljenih generala, referendumskih ustanika, sindikalista ili facebook prosvjednika mogao postati idući Vođa u Hrvata, no koliko god nekima ti ljudi možda izgledali čudni, ili smiješni, nekoga od njih ćemo uskoro svaki dan gledati na televizijskim vijestima. Možda već i nakon lokalnih izbora, a vrlo vjerojatno nakon parlamentarnih, a možda i predsjedničkih izbora.