Jedna od često izgovaranih rečenica u redovima vladajućih koalicija u Hrvatskoj jest: 'Ova vlast nema alternativu.' Čulo se to i u vrijeme vladajuće šestorke na čelu s SDP-om i HSLS-om od 2000. do 2003, a čulo se i kada je predsjedničku dužnost – i na čelu Vlade i na čelu HDZ-a – od Ive Sanadera preuzela Jadranka Kosor. Dok su u to vrijeme vladajući sami sebe uvjeravali ili zavaravali da nemaju alternativu, birači su prvom prigodom izabrali upravo alternativu.

Posljednja ispitivanja javnog mnijenja pokazuju isto, uključujući i aktualno rujansko. SDP kao stožerna stranka vladajuće Kukuriku koalicije i dalje održava prednost ispred glavne oporbene stranke HDZ-a, ali zbroj postotaka podrške za dvije najjače stranke ne prelazi polovicu broja anketiranih. Apsolutna većina ispitanika izjašnjava se za neku drugu opciju. Kada se SDP-u pribroje postoci podrške ostalih stranaka vladajuće koalicije, situacija je za aktualnu vlast tek nešto bolja, pri čemu SDP-ov glavni partner HNS ni u jednom ispitivanju javnog mnijenja posljednjih mjeseci ne prelazi samostalno izborni prag od pet posto. Dapače, počeo se spuštati i ispod dva posto, što bi ga uskoro moglo svesti na izbornu 'statističku grešku'. Razloga za optimizam nema ni HDZ jer se nakon kompetitivnih izbora za predsjednika i vodstvo stranke u svibnju te prvih razgovora oko formiranja oporbene koalicije u srpnju očekivao uspon u anketama. To se nije dogodilo jer sadašnje vodstvo stranke nije priskrbilo ni bezrezervnu podršku vlastitog članstva. Birači ne vole frakcioniranje stranaka kojima daju povjerenje, a HDZ je trenutačno daleko od konsolidacije koja bi njegove birače uvjerila da se stranka prestala baviti sama sobom i da je odlučna braniti interese hrvatskih građana suprotstavljajući se vladajućoj koaliciji isključivo snagom argumenata i programa, a ne prigodničarskim doskočicama.

Kilavci protiv klimavaca

Iste su takve doskočice česte i u komunikaciji vladajućih s oporbom. Koliko god se činilo da u verbalnim duelima u saborskim klupama ili u medijima uvijek postoji pobjednik, malo će tko na izborima honorirati podcjenjivanje ili ismijavanje političkog suparnika. Učinkovite predstavničke demokracije nema bez kontrolnih mehanizama ne samo unutar pravnog i političkog sustava, nego i kada je posrijedi međusobni nadzor vlasti i oporbe. Kvalitetna oporba može pomoći vlasti da i ona bude bolja temeljem pozitivne kompeticije. Vrijedi i obrnuto. Loša oporba spušta opću razinu u političkom prostoru na koju loša vlast odgovara prihvaćanjem istih takvih uvjeta samozavaravajući se da se ne mora truditi ako joj je suparnik slab. Ima li aktualna vlast alternativu? Ima, naravno, samo je pitanje tko u ovom trenutku predstavlja najizgledniju alternativu Kukuriku koaliciji, ne samo na budućim izborima, nego prije svega u svakodnevnom privlačenju pozornosti birača i osiguravanja njihove podrške.

HDZ je u naoko najpovoljnijem položaju. Ima novo, na unutarstranačkim izborima potvrđeno vodstvo i najširi manevarski prostor kada su u pitanju teme na kojima se može suprotstavljati SDP-u, odnosno Kukuriku koaliciji. Situacija je u zemlji takva da iole kvalitetnija i koncentriranija oporba gotovo svakodnevno može ubirati političke bodove. Pitanje je može li to ovakav HDZ čiji se sadašnji i bivši čelnici i dalje strastvenije bave jedni drugima negoli temama ključnima za život građana. Početak jesenskog zasjedanja Hrvatskog sabora razotkrio je sve sadržajne i personalne deficite najjače oporbene stranke koja nasuprot sebe ima itekako ranjivu vlast. Dovoljno je pogledati ankete u kojima se samo nekoliko mjeseci nakon provedenih izbora broj ispitanika koji misle da zemlja ide u pogrešnom smjeru učvrstio na dvije trećine, otprilike koliko je i građana u tim anketama nezadovoljno Vladinim potezima. Ali birači ne ocjenjuju samo vlast nego procjenjuju i oporbu: je li i – u kojoj je mjeri sposobna za vlast. Doda li se tomu da je Tomislav Karamarko relativno nisko na ljestvici najpopularnijih političara u Hrvatskoj, oporbeni HDZ na sljedećim lokalnim izborima neće biti favorit. A mogao bi biti, kao što se to dogodilo 2001.

Generali bez vojske

Zbog svega toga Hrvatski laburisti – Stranka rada i dalje održavaju uvjerljivo treće mjesto među anketiranim biračima. Neovisno o tome koliko su njihovi prijedlozi ostvarivi u danim okolnostima, desetak posto birača smatra da su laburisti alternativa SDP-ovoj koaliciji. No, problem je stranke Dragutina Lesara, koji je, nakon predsjednika RH Ive Josipovića, najpopularniji političar u zemlji, što i dalje djeluje kao one-man party. To može biti veliki problem na lokalnim izborima na kojima se neposredno biraju načelnici, gradonačelnici i župani. Laburisti trebaju proširiti krug tema, sredina u Hrvatskoj i prepoznatljivih političara ili će ih potencijalna vlast na nekoj od razina odvesti u slijepu ulicu. Isto vrijedi i za političku opciju don Ivana Grubišića koja je odveć vezana uz njega samog i Dalmaciju. Don Ivan Grubišić kao treći najpopularniji političar u Hrvatskoj i s dva saborska mandata može jako puno napredovati na socijal-kršćanskoj platformi, ali je za takvo što potreban konkretan politički akter, dakle stranka, a ne difuzna neovisna lista. I puno više prepoznatljivih imena uz sebe.

U Slavoniji već postoji alternativa vladajućima bez obzira na to je li to SDP ili HDZ. HDSSB ide prema relativnoj većini na cijelom području Slavonije i Baranje, dok je u Istri upitno hoće li IDS takvu većinu održati već na sljedećim lokalnim izborima, osobito bude li mu ondje alternativa SDP ili neka druga regionalna opcija. Na kraju, na izborima u cijelom nizu općina, gradova, županija i gradu Zagrebu pojavit će se autohtone alternative i uvelike zakomplicirati političku situaciju. Kad to ne zna dio oporbe, kvalitetnu alternativu izabrat će sami birači.